RTV Teorija i praksa

ostaje tog bezvazdušnog prostora, koji ne smemo prekoračiti. A čini mi se da bi to bilo najatraktivnije. To je onaj domen objektivne neočekivanosti, to je onaj domen koji je nepoznat, koji treba istraživati itd. ]a znam, mnogo je lakše govoriti o svemu tome nego to realizovati, i zaista sam pun skrupula prema Ijudima koji rade taj televizijski posao, ali mi se čini da je domen istine domen kojim se mora baviti televizija. I pored toga, smatram da televizija mora biti kritika svakodnevnog života (zato sam pomenuo Lolu Đukiča) i to svim svojim mogučnostima. Međutim, ona to prosto ne čini, i ja mislim da je to greška. Orijentacija ka potpunijoj slici stvarnosti, ka slici te naše zbilje, pa ako hoćete posredovanje nezbilje da bi se videla ta zbilja, kao što je slučaj nekakvog umetničkog tretmana, svakodnevice itd. to je, čini mi se, staza koja se mora osnažiti. Televizija mora biti kritika svakodnevnog života. Ona če morati tu prepoznavati naš konkretni humanizam. Nema ništa od apstraktnog humanizma, nema ništa od apstrakne teorije. U praksi je konkretni humanizam i to je ono što Ijudi hoče i to je ono gde televizija može činiti, participirati u konstituisanju jedne svesti, jedne akcije. Eto, to je ono što je, mislim, izvesna smetnja da se televizija nađe sa nekim autonomnim pretpostavkama kao močni elemenat promena, samoupravnih transformacija, u društvenoj ravni. To je ono što takođe moramo imati na umu. A meni se čini da je talentovanim Ijudima najteže kad moraju redukovati svoje stvaralačke sposobnosti, ako imaju prevelike presinge u odnosu na ono što mogu, s obzirom na autocenzuru.

68