RTV Teorija i praksa

DUŠAN MITEVIĆ; Moram da kažem da smo mi, što se tiče ove naše diskusije u jednoj stvarno novoj istorijskoj situaciji. Bora Mirković je ilustrovao na primeru jedne godine, a ja bih mogao da napravim analizu u poslednjih dvadeset godina, prateči liniju političke transformacije društva i paralelno sliku šta se dešavalo na televiziji. Svi ti društve'ni procesi i lomovi morali su se odraziti i na televiziju i svi su se odrazili. U vreme početka, znači 1958. godine imali smo poslednje radne akcije - prve posle duže vremena, pa smo imali IV plenum CK SKJ, pa smo imali još jedno zaoštravanje sa Rusima, pa smo imali jednu euforiju, pa ovo što zovemo anarholiberalizam, itd. Sve se to duboko odrazilo i u televiziji. Mi smo u suštini jedno izrazito političko društvo u kome danas pokušavamo da razvijamo formu pluraliteta i dijaloga u društvu. I televizija se sada u stvari, nalazi pred jednim novim kvalitativnim zadatkom. Reč je o tome što bismo nešto novo morali da sagledamo u odnosu između politike i televizije. U kom smislu? Bora Mirković je spomenuo kardinala Šepera koji se na jedan dramatičan način pojavio u našem Nedeljno popodne. Ja sam rekao: Gorane, idi povodom Alda Mora, a onda pokušaj da skočiš u Vatikan, da vidimo šta se tamo dešava. I tada nas katolička crkva zatekne na dremeža, nas koji kao Jugosloveni, znamo sve šta se u svetu dešava. A oni kažu; -„Evo Šepera!” I on daje svetsku izjavu. On prvi put priča šta je moguče da se zbilo iza zida pri izboru pape, u Enklavi. Ovaj primer sa Šeperom treba uzeti - krajnje uslovno, jer mi vrlo drobro znamo ko je Šeper lično, ali to je druga stvar.

89