RTV Teorija i praksa

„permanentno” nečiji broj cipele, ili žiro računa. A oni najmanji, što gledaju televiziju zbog „crtaća”, doobjasnili bi da je sve to zbog toga što Popaj (Ijubavnik) ne može biti svemoćan bez Olive (Ijubavnica) bez obzira koliko spanača izjede. Ali, kao u svakoj dobroj doskočici u sloganu za rubriku „Nervira me” ima nasušno istine pa se vredi zamisliti nad potrebom ovog neautorizovanog pesnika u prozi da televizijsku komunikaciju dovede u vezu sa čulnim zadovoljenjem, U tom smislu, ono izneveravanje treba shvatiti kao nasilni atak na gledaočevo kako čulo vida tako i na čulo ukusa, mirisa, sluha - i dodira, naposietku. A ono nerviranje kao psihofizičku nedostatnost koja ogoljuje kako čulni utisak o stvarnosti tako i utisak o čoveku uopšte. VIDNO JE A NIT SE VIDI, NIT GOVORI; 7. jun, 5,2, 1 kreni!, II program, TV Zagreb. Gost emisije je Orson Vels, slavni filmski režiser i glumac. Kao gost sudeluje i Olja Palinkaš, glumica i vajar. Emisija teče po svom ustaljenom redu: razgovor/ insert iz filma/razgovor... Informacijski, emisija pobuđuje onoliku pažnju koliko jedan takb izuzetan umetnik može pobuditi kad se nađe danas i ovde da lično „isporuči informacije” o svom životu, i radu. Istini na volju, mi vrlo malo saznajemo iz njegovih usta kako on to živi dok radi i šta radi kad na filmu ne radi; šta voli a šta ne voli, koliko to voli Jugoslaviju a koliko ostali deo sveta. Naravno, ova emisija o filmu ne mora zadirati u intimu stvaraoca, no, znatiželja gledaoca - i onog koji Velsa izvrsno poznaje i onog koji ga prvi put i čuje i vidi, i upoznaje - prirodom stvari ide za tim da otkrije nešto više o ovom građaninu sveta no što ravan primarnih informacija nudi doživljaju. Vidi se, i čuje se: Vels je ležeran, na pitanja odgovara s promišljanjem, šarmantno prelazi na ~ti” s voditeljima (A. Peterlić, R. Munitić), pučka cigaru za cigarom... Sve u svemu jedna naoko uobičajena, solidno napravljena emisija koja dobrim poznavaocima Velsovog opusa ne donosi ništa posebno novog, mada, svakako, onom manje upučenom gledaocu njegovo opisivanje rada na pojedinim filmovima i razmišljanje o svrsi glumačkog poziva osigurava ono neophodno informacijsko zadovoljenje. No, te večeri i istoričari filma, i filmski teoretičari, i redovni bioskopski posetioci i oni koji film gledaju još samo na malom ekranu mogli su naslutiti i nešto više o O. Velsu: ono što se vidi a ne govori ni rečju, ni slikom explicite.

164