RTV Teorija i praksa

Ogromno telo O. Velsa postavljeno u poveću, netipično studijsku, specijalno za tu priliku übačenu fotelju, delovalo je i pored sve predostrožnosti scenografa (Nenad Fabijanič) i režisera (Zoran Zlatar) kao gromada tek oslonjena na tronožac koja ne samo da je zapremala največi deo televizijskog kadra, več se na neki volšebni način doimala kao namerna uredničko-režijska inscenacija: bog u sredini, na uzvišenju, a s leve mu i desne strane iskušenici, odnosno voditelji Peterlič i Munitič. Ni uredniku (Nenad Pata) ni režiseru, ni bilo kome iz ekipe verovatno da nije bilo ni na kraj pameti da se ovakav utisak proizvede. Habitus O. Velsa nije toliko preplavljivao prizor svojom energijom koliko je svojom telesnom monumentalnošču izbijao u prvi plan značenja datog prizora, onda kada tome nije bilo mesta ni u scenariju, ni u režijsko-mikserskoj orkestraciji sekvence. Skoro dirljivo prevelik za sebe samog koliko i za studijski okoliš, propuštao je negde sam od sebe nemi govor o svojim sklonostima bogatoj trpezi i dobroj kapljici, i svakovrsnom uživanju koja potrebuju „narasla” čula. Prisustvo njegove dugogodišnje saradnice i poznanice, Olje Palinkaš, samo je negde u vazduhu provlačilo niti odgovora na bezglasna, takođe nema pitanja gledalaca: kako taj veliki čovek nosi svoje telo u prostoru izvan studija, kako šeta i da li šeta, kako leže, spava. Osetio se damar več zamorenih čula jednog sedog diva koji ni u zagrebački studio možda ne bi uspeo da dođe da uz sebe nije imao fizičko i psihičko uporište u svojoj. mlađahnoj prijateljici. Oni koji su gledali njegov film Istine i laži u kome Olja Palinkaš (alijas Oja Koder) tumači lik žene čijoj se lepoti odaje divljenje ko modernoj Afroditi - pa čak i Pikaso zastaje zagledan u telo te žene „koja prolazi mimo iskušenja” (montažno rešenje Pikasove fotografije i „živog” prizora Koderove) - u onom beščutnom pogledu O.V. upučenog na kraju emisije ka Palinkaševoj mogli su otkriti nešto od visceralne veze ovo dvoje i razloge potrage za potvrdom da se i njegovo veliko, zatomljeno salom i godinama telo dobro snašlo u susretu sa stasitim saradnicima ove televizijske emisije, koliko i njegov um. SVE SMO TO VEĆ DOŽIVELI: 15. jun, Beogradska hronika, I program, 18.45. Lola Novakovič, zvezda naše zabavne muzike početkom šezdesetih godina. Isti osmeh pun „lepih zuba”, oči koje „iskre”, ovlaš „andulirana” kosa, ruke iza leđa poput „smetenog devojčurka” - sve u svemu ona ista Lola koja je izmamljivala uzdahe dokonim momcima na uglu Knez-Mihailove (ispred restorana „Zagreb”), ko što je mirila zavađene sredovečne bračne parove pred prvim televizorima marke ~RR-Niš” osvajanjem četvrtog mesta na Evrovizijskom

165