RTV Teorija i praksa

„čovek na ekranu - čovek pred ekranom”, emisija Gost urednik se privela kraju. I kao posle svake snažno proživljene katarze mnogi su okrenuli dugme Prvog programa gde se upravo odvijala repriza epizode iz serije Goli grad, epizode koja ih je već jednom uzbuđivala. Potreba da se čulno uzbuđenje nastavi, da se proosećanje u televizijskoj komunikaciji imenuje sopstvenim izborom objekta koji potvrđuje personalne senzorne mogućnosti da se dopre do same kičme ovog čulnog sveta koji i počinje i završava jednim trzajem tela, prenosila je u značenje akcione drame Golog grada sve ono poetsko i umetničko iz „dodira” sa Tadićem ko Lirom. Razumljivo, čak su i tipično široki bulevari američkih gradova iz ove epizode dobili nešto više na tajanstvenosti: svaki lik (bio on pozitivac ili negativac u priči) bio je „ogmut” našim poštovanjem za njegovo nasušno, čulno bivstvovanje, Zaista, informacija o tome da negativac mora stradati po kodifikovanom pravilu „krimiča” bila je najmanje važna gledaocima: bilo je jedino važno kako će stradati taj čovek osuđen na gašenje svojih čula. Oni kojima na ovo potraživanje nije odgovoreno sa dovoljno motivacije (da bi se opetovao sraz „telo na ekranu - telo ispred ekrana”), nervozno su okrenuli i ono treće, rezervno dugme koje ponekad otvori prozor u televizijski videokrug TV Novog Sada. I kao kad veruješ ~s pokrićem”, bilo je sreče na vezama: na ekranima se ponovo ukazao kralj Lir glavom i bradom. A bilo je već 22.00, jedan sat otkad ostavismo Tadiča kao Lira u Kneževom dvoru, Da, ovaj Lir je govorio engieski, u prizoru se nazirao tipično scenski mizancen, siluete nekih glumaca su se motale kroz krupni plan ojađenog Lira - sve je bilo i nije bilo ko druženje s Tadićem. Scene je bilo, i Lira je bilo, no Ljubinih očiju - ne. Lirovo prikazivanje se razdelilo na dva kodifikovana akcenta lika kralja Lira: na bradu i jad u iskazu. Ono što je taj rascep povezivalo u jedinstvenu televizijsku dramu ove noći bilo je pridodavanje zapamčenog čulnog odraza veštastvenog pogleda glumca Tadiča međ’ bradu i jad glumca Skofilda. Time je i ovaj Šekspirov lik dobio na tajanstvenosti nedokučivog razrešenja kad glumac postaje kralj, a kad taj isti kralj - čovek. Poklonici informativne televizije uskliknuli su može biti: „Kakva koincidencija! To je prava televizija - dva Lira istog dana, savršeno za upoređenje glume dvojice proslavljenih velikana scene, baš ko poručeno!” No, pred tom srečnom koincidencijom i nehotičnim informisanjem gledališta o glumačkim dometima dva glumca u tumačenju istog lika u istom danu, oni koji televiziju vide kao medij koji obezbeđuje govor čula (između čoveka uprizorenog pred TV kamerama i onog

169