RTV Teorija i praksa

pretvori u totalnu atelevizijsku omašku. Da, iako je oko, srž informacije ovog Letnjeg popodneva bilo je „napadnuto” do opasnog ranjavanja njegove žute mrlje, spaslo se zahvaljujući datom odašiljaču infomacije, M. Markoviću koji ni glasom, ni pokretom, ni okom nije insinuirao nešto više od bezrazložnosti kojom se čita bilo koja vest đana na način naše televizijske kodifikacije. Ko i ona meteorološka - kad se pročita za katedrom televizijskog studija: kiša može pasti iako je sunce najavljeno. LIROVA BRADA A LJUBINE OČI: 7, jul, Gost urednik, Drugi program, TV Zagreb. Mesto radnje Dubrovnik. Ivo Vejvoda u uiozi domačina pozvao je nekolicinu onih koji su jubilej Dubrovačkih letnjih igara dočekali zaslužno, i u službi jubileja, a za potrebe televizije - još su jednom pokazali svoje lične i profesionalne legitimacije. Među ostalim i Ljuba Tadić. Govori o glumi, o publici, o razlici scene-kutije i otvorenog scenskog prostora i, na kraju, po molbi domaćina - i po očekivanju gledalaca - kazuje jedno „parče” iz Kralja Lira gde tumači tragičnog oca a kralja jedne porodice princeza. Trenutak koncentracije, poznati tik okom, rukom ovlaš dodirnut čuperak kose - i Ljuba počinje. Obrastao u bradu za potrebu uloge, podobro sedih vlasi sasvim liči na starca Lira, i stihove izgovara starački otežalo, sa pauzama iza svake reči, ponešto derta & la Raša Plaovič provejava u tih nekoliko stihova. I onda, kad zamajac glumstva osvoji insceniran studio u Kneževom dvoru, kad se svi prisutni uključiše u mini pozornicu Lirovog stradanja, Tadićev iskaz dobi onu neophodnu dimenziju dramskog, i tragičnog - i bi Šekspirov junak koliko i očuljeni televizijski sabesednik gledaocu ispred ekrana. Pristajanje neposrednih Tadičevih gledalaca u Kneževom dvoru ~na scenu bez scene”, na glumu bez kostimografsko-scenografskog rekvizitarija, svu svedenu na glas i mimiku, na samu nutrinu glumstva, bilo je zaloga otkrovenja Šekspirovih ideja kroz telo glumca koje je postalo i za gledaoca virtualno, pokretno-scensko. Ovo uspostavljanje čulne razmene glumac-publika navelo je i miksera i režisera da se koncentrišu na glavu glumca Tadića iz čijeg je krupnog plana sada proizilazila istovremeno sva dramatičnost jednog glumačkog lika koliko i drama čoveka koji postaje glumcem u namenskom okolišu. Ispred televizijskog ekrana ta drama se pretakala u televizijsku dramatičnost: televizija se još jednom potvrdila kao najdelotvorniji prenosilac čulnog proosećanja jedne životne situacije. Dok su gledaoci sabirali svoje utiske o snazi čulne razmene

168