RTV Teorija i praksa

Šanselom, veče u Dubrovniku, o Dubrovniku, veče u kome će Šanselovi sunarodnici istovremeno sa Jugoslovenima uživati u lepotama ovoga grada, veče u kojem će Šansel predstaviti naše umetnike, sebi i svetu. Šta da se izabere? Šta da izabere jedan televizijski hroničar koji je na jedan filmski festival došao kao akreditovan novinar? Postaviće neko pitanje: da li je uopšte moguće da se televizijskom hroničaru ispreči prepreka u poslu u vidu izbora - ili televizija, ili prisustvovanje nekoj drugačijoj predstavi stvamosti - pa bila to potreba da se trkne na kaubojac, u prvi obližnji bioskop?! Dilema postoji i nije lažna ako se u obzir uzme notomost posla televizijskog hroničara: on može raditi i od 9 - 24 časa a da u njegovoj beležnici bude upisana jedna jedina prosta rečenica, a u neko pravo vreme što umnogome ima veze sa psihofizičkom kondicijom samog hroničara - iz sat-dva praćenja programa može se ispisati čitava prolegomena za neku novu televiziju. No, uveče 26. jula ova uobičajena dilema dobila je na značaju; trebalo je dati prirnat ili direktnoj televizijskoj emisiji ili prisustvu predstavi takozvanog „otvaranja” filmskog festivala Pula 79 (koju inače televizija retko prenosi na svu štetu jer se po licima filmskih radnika u Areni odmah, pre prve projekcije filma, mogu sagledati vidni znaci razloga oveštalosti ove kinematografije). Televizijskom hroničaru takva sirovo data mogučnost odabiranja uglova za neku imaginarnu emisiju U krupnom planu: Arena ’79 olako se ne odbacuje ukoliko mu sve već nije jasno: i ko gde sedi, i ko s kim sedi, i ko više ne sedi u Areni... Što se mene tiče i nije bilo toliko dileme koliko me ponovo zaprepastila kulturološka rigidnost ove naše svejugoslovenske sredine. Rečju, neshvatanje naših televizijskih poslenika da su olako dopustili (ili propustili!) da se jedan izuzetan televizijski događaj odigra bez čulnog sudeiovanja nekoliko hiljada Ijudi koji se bave jednim od najbližih audiovizuelnih jezika televizijskom, kako to sami televizijski radnici često u svojoj teoriji i praksi naglašavaju (u Puli je taj stav iskazala TV Beograd kroz producenturu nekoliko filmova: Lične stvari, Osvajanje slobode, Zemaljski dani teku). Naravno, televizijske kuće Beograda i Zagreba će na moguće prigovore odgovarati „kako je samo taj dan u jugoslovenskoj mreži bio slobodan, kako je kanal Francuska-Jugoslavija bio propustan upravo tog dana” i tome slično, a oni maliciozniji će primetiti da „uostalom televizija fiimadžije i ne interesuje odviše (iako dobra polovina pulskih uzvanika zarađuje honorarno koru hleba radeći neki od televizijskih poslova). I pored zlovolje što naši televizijski radnici prave komunikološke omaške i onda kad za to nema ni na izgled čvrstog motiva (a što

173