RTV Teorija i praksa

što potpunije medijske, televizijske samopredstave (svest o velikom riziku koriščenja iskustva iz audiovoditeljstva; naslutiti razliku izmedu TV voditeljstva u zatvorenom, studijskom prostom i otvorenom, nužno višeznačenjski bremenitom prostora). Sve ove prepreke Kotevska je zaista čudesno prebrodila proizvodeći kao krajnji utisak voditelja kao osobu koja drži apsolutno sve televizijske konce u svojim rakama. Tako je Šansel bio više u rakama voditeljstva Ane Kotevske no što je ona bila njemu informator o umetniku čija tačka neposredno sledi ili pak pomagač-vodič u opisivanju značaja arhitektonskog i kulturološkog mesta na kome upravo razgovaraju. Ukoliko još uvek manjka doslovno obrazloženje u čemu je bit izvanrednog uspeha Kotevske kao televizijske ličnosti, može se pridodati slovo o sakramentalosti televizijske komunikacije: tajna kako jedno Ijudsko telo u okolišu televizijskih kamera postaje televizično stoji u razmeri njegove personalnosti i prisutnih okolnosti koji datu ličnost tako čulno otvaraju, oplemenjuju da bi to isto telo odrazom iskaza svih svojih čula ostvarilo u komunikaciji govor sa čulima televizijskog gledaoca. U dosluhu sa Žakom Šanselom, arhitekturom dubrovačkom i svetlom koje su postavili Andre Frederik i Jovan Ristič - Ana Kotevska je bila najsjajnija zvezda u kasne sate dubrovačke, 26. jula 1979. godine. RAD ŽIRIJA PREKO INTERNE TELEVIZIJE: 2, avgust. Pometnja u pulskom Domu JNA koji u dane filmskog festivala služi kao centar svih vanarenskih zbivanja. Tu je smeštena direkcija festivala, pres služba, bilten, sala za konferencije za štampu, tu je i bife sa svojom značajnom aktivnošču, pa prostrani holovi takođe sa svojim stalnim kražocima ispred soba u kojima su nalli utočište filmski distributeri, producenti i prikazivači, prostorije sa teleks-uređajima i ispomočnim daktilografskim osobljem itd. Među svim tim festivalskim naseobinama lutaju u krag pored glumaca bez posla i sedokosih režisera-debitanata, nešto stranih i skoro pola hiljade domaćih - što akreditovanih, što samodošlih pisaca o filmu. A u toj celoj našoj šarenoj kinematografsko-kulturološkoj laži stajalo je nekoliko monitora koji su emitovali u poslednja tri festivalska dana nešto kao „festivalski TV eksperimentalni program”. Bili su to zapravo neobavezni razgovori sudionika festivala po izbora urednika Budimira Žižovića i voditelja Boška Obradoviča. Ono što je u stvari dovelo monitore međ’

175