RTV Teorija i praksa

Tamo gde se radilo o čoveku, o njegovom ograničenom krugu življenja sa ličnim radostima, strahovima i nevoljama, njegovim zahtevima i njegovoj oceni datih okolnosti - tu odjednom ponešto u programima oživi, gledalac se zamisli, tu če razmisliti, možda se identiflkovati. Kao što je rečeno: politika i njen uticaj ostaju pred vratima, iako se jedno od drugog ne može da odvoji. Kao primer za ovu vrstu emisija: Tome sa benzinske pumpe (Skoplje), Jolanda, ko je ona? (Ljubljana) - priča o ženi koja ne izlazi na kraj sa svojom samočom -, i več pomenuti M.V. za koji je knjiga snimanja napisana prema noveli crnogorskog pisca Janka Đonoviča. U obrazovnim programima bile su teme: jezik i njegova funkcija; opasnost od pušenja; portret vajara, graničari i njihovi psi, zdravstveno vaspitanje... Sve su to važne teme, dobro se misliio, ali zanatski to je konfekcijska roba. Od sedam programa najviše dva pripadaju nivou takmičenja. Tu se naravno postavlja pitanje kriterija u izboru za festival. Meni su ti kriteriji ostali skriveni... Ako treba da u celini dam i „tehničku” ocenu, to se možda može ovako reči: znatno se bolje nego pre dve godine vlada kamerom, koiorora, montažom... Ali, velika je razlika u kvalitetu između „starijih” i „mlađih" televizijskih stanica. Između njih ne postoji interna finansijska kompenzacija kao kod nas u ARD. Tamo postoji finansijska kompenzacija između republika, aii od toga stanice verovatno imaju najmanje koristi. Sa stanovišta ovakve finansijske situacije objašnjiv je ponekad niži stepen u kvalitetu proizvodnje... Što se tiče emisija vesti - sve od istog datuma, 28. maja - od teksta nisam ni reč razumeo ali i pored toga bih hteo da sebi dozvolim da dam ocenu: emisije nemačke televizije - ARD i ZDF - su najbolje od onog što ja u Evropi znam

u toj oblasti. One su mnogo predznije, preglednije, novinarski bolje, imaju prepoznatljiv i trajan redakdjski koncept Njihov tok ne određuju slučajnosti. O tri emisije vesti koje sam video svaka oko 25 do 30 minuta duga, tog dana bile su duže zbog jednog putovanja u inostranstvo Predsednika Tita. Mogu na žalost samo đa kažem: bez koncepdje, „haos” u redosiedu vesti i izveštaja i komentara, zbunjujući broj spikera i prezentatora (u jednoj emisiji pet), tehnički gledano trud je uložen, ali informadje su sastavljene na brzinu. To je šteta, jer izgleda da uopšte nisu nedostajale važne vesti. Na kraju sve tri ove emisije ostalo je pitanje: šta si zapravo video? Takvo pitanje je „kraj” svake TV emisije vesti. Sav trud bio je uzaludan. Ako bih hteo da rezimiram sopstvene primedbe o „Nacionalnom JRT festivalu”: malo zanosnog, maio mogučnosti za gledaoce da se identifikuju sa ličnostima sa ekrana, situacijama i događajima (povod je, možda, izbor emisija, jer je pre dve godine to izgledalo drukčije), mnogo programske osrednjosti (izgleda da nedostaju dobri dramaturzi), mnogo prolaznog. Program je vređan pažnje onda kada su se autor, režiser i uređnik, ili svi zajedno, oslobodili klišea, kad nisu usmeravali pogled „nagore” i!i u jednu određenu (određujuću) kancelariju, nego na svoj posao, na cilj koji je program postavio, na gleđaoce, na želje. Takvih emisija bez sumnje ima ali se suviše često plašljivo zastalo na pola puta. Naravno, ja sam ovde delimično paušalno govorio i delimično polemički. Ali mislim da prijatelje ne treba lagati... Portorož, „Nacionalni TV festivall979”: dani srdačnih susreta, živih diskusija, iskustava i učenja. Mesto integrisanja za

202