RTV Teorija i praksa

rađa, i to u zatvorenim grupama; u samoupravnom društvu je obrnuto; u njegovom sistemu javnog informiranja informacija nastaje posve javno, u punoj demokratskoj proceduri nakon čega dobiva dignitet društveno vrijedne informacije koja označava stupanj suglasnosti među radnim ijudima i stupanj jedinstvenosti. Naoko etatistički sistem javnog komuniciranja izgleda jedinstveniji, jer se u njemu posreduju samo odabrane i od posebne grupe odobrene informacije, dok se u samoupravnom sistemu javnog komuniciranja moraju, kako je istakao drug E.Kardelj, nužno očitovati pluralizmi društvenih interesa. Međutim, etatistički sistem javnog informiranja nikad ne dovodi do grupnog i međunacionalnog suglasja, nego zbog svoje izrazito đemagoške pozicije samo raspaljuje strasti i minira temeljnu društvenu jedinstvenost društvene zajednice. Informacija je u svim oblicima klasnih društava otuđena od radnih slojeva društva, naročito bitna, epohalna informacija. Radnim slojevima društva se posreduje samo ona informacija koju vladajuča klasa smatra poželjnom. U pravilu su to antiinformacije, jer ne služe radnim Ijudima za njihovu emancipaciju nego za uljuljkivanje u statusu postojećeg radi lakšeg eksploatiranja. Panem et circenses je opći moto takvog procesa informiranja, „Tako se” - kako ističe V.Mićović „danas došlo u paradoksalnu situaciju da svet nikad u svojoj istoriji nije raspolagao sa tolikom količinom informacija, a da je čovek ostao bez činjenica koje bi mu omogućavale da sagleda celinu društvenih zbivanja, da se snalazi u složenim društvenim procesima i da ne podleže slepom delovanju socijalnih i političkih sila koje ga pretvaraju u objekt uticaja i manipulacije”. 4 Kao što je poznato, izlaz iz toga paradoksa suvremenog svijeta kao i prevladavanje klasnih pozicija u društvu pruža jedino samoupravno socijalističko društvo. Prevladavajući dualizam i klasnu poziciju u sistemu javnog komuniciranja ranijih društava, samoupravni sistem javnog komuniciranja počiva na načelima otvorenosti, javnosti i pune demokratičnosti. No bez nužnog bazičnog suglasja unutar same društvene zajednice nemoguče je ostvariti demokratičan i objektivan sistem javnog komuniciranja u kojem će svi građani biti komunikatori i recipijenti; komunikatori kad imaju nešto vrijedno priopćiti drugim samoupravijačima ili kad žele svoje informacije javno

4 V.Mićović, Suština i faktori podruštvljavanja sredstava informiranja u sistemu socijalističkog samoupravljanja, Beograd, 1975, str. 3.

33