RTV Teorija i praksa

-umetnički i ne-artificijelni kontekst, a s druge strane i njeno ravnopravno postavljanje uz klasične umetničke oblike kao da ne bi bilo sasvim pravedno, zato što su zakoni koji je kao umetnost konstituišu nešto drugačiji od zakona umetnosti u uobičajenom smislu. Međutim, isto tako, nemoguće je ne videti njen sve veči značaj i uticaj u postoječoj hijerarhiji audioumetnosti i umetnosti uopšte, danas. Svedoci smo, u čitavoj umetnosti XX veka, jednog naglog prodora „dokumentarnog” u klasične, vekovima kanonizirane estetske strukture. A o elementima dokumentarnog u savremenom filmu ili likovnoj umetnosti, na primer, mogla bi se načiniti čitava studija. Najšire uzev, umetnost je u principu zasnovana na stvarnosti, na životu. Ona izrasta iz stvarnosti, ona je odgovor pitanjima koja život postavlja, dijalog ili polemika s njima, svedočanstvo o njemu. Ponekad je ova veza veoma očigledna, ponekad teško shvatljiva i daleka. Ali, naravno, priroda ovih veza je višesmislena i višesmerna. Otrgavši od života materijal, umetnost ga prekraja i re-konstituiše prema sasvim novim zakonima koje diktira jedan drugačiji i novi svet. Odrediti, pak, mesto dokumentarnoj umetnosti prema „stepenu udaljenosti” od materijala - da se poslužimo jednim hegelovskim kriterijem - ne bi bilo previše uputno: ona bi tu stajala pri samom dnu: tik uz „neobrađeni” materijal, uz uzavrelu magmu govornog jezika. Ali ni poreči joj mesto među umetnostima takođe, kako smo istakli, nije moguče. „Estetika ružnog”, tako značajna u modernim umetnostima, omogučila je da i mucavi govor svakodnevice, jezik pun poštapalica, pauza, nedorečenih reči, nezavršenih misli i rečenica - možemo prihvatiti kao estetsku kategoriju. Teorijskih prepreka da se odredi mesto dokumentarnoj drami nema: estetički purizam u tom smislu, koji bi isključivao ovaj umetnički oblik, ili mu davao najniže mesto u hijerarhiji umetničkih oblika, morao bi da vuče poreklo iz čvrsto utemeljene normativne poetike žanrova. A sudbina takvih poetika u naše doba već je svakome jasna. II Dokumentarna umetnost kao da odgovara na neke ključne izazove koje savremeno društvo nudi usamljenom i ukalupljenom čoveku moderne civilizacije. Onde gde prestaje uobičajeno poimanje umetnosti, salonski fiction, gde se sa svakakvim čudima života srećemo isključivo par distance d’illusion, dokumentarna umetnost svojim grubim rukama donosi živu materiju života. Umesto iluzije stvarnosti, ona nam nudi sam komadić stvarnosti. Umesto glumljenih i

40