RTV Teorija i praksa

amonijakom izazvanih suza ona nam nudi prave suze, umesto tube paradajz-soka isceđene na lice glumca ona nam pokazuje pravu Ijudsku krv. Naravno, daleko od toga da mislimo da je njena veličina u tome: ali tu je sigurno deo njene tajne i njenog uspeha. Ali, je li dokumentarna umetnost uistinu umetnost? Gde je tu demijurško krojenje sveta kakvo vidimo u pravoj autorskoj drami? Gde veličina strasti, Ijudski karakteri? U francuskom i engleskom kontekstu documentary i documentaire su jedini termini za ovaj tip drame. Dakle, ono što mi nazivamo „dokumentarnom dramom” postoji, u ovim kontekstima, samo kao „dokumentarac”. „Drama” kao pojam, da li namerno, da li slučajno, izbegnuta je. Dokumentarna umetnost jeste umetnost. Sve one ključne principe poetike drame videćemo i u dokumetarnoj drami. Ako je umetnost odvajkada trebalo da Ijude uči, da ih uzbuđuje i da ih zabavlja - kako je to jedan renesansni teoretičar pisao, a mi još kao srednjoškolci naučili - docere, movere, deambulare, videćemo da sve te funkcije obavlja i dokumentarna umetnost. Ona nam nudi takođe „široku galeriju tipova”, Ijudskih situacija smeh i suze. Ona nam govori, kao i klasična drama, priču o čoveku, o njegovoj veličini i njegovom jadu. I kao što je naš vek rehabilitovao čitav niz nekad apsolutno potcenjenih vidova umetnosti: od umetnosti dece do folklornog stvaralaštva, od „naivne” umetnosti do džeza, tako i dokumentarna umetnost ima svoj čvrsto fiksiran i odbranjen ontološki status. Ona i nastaje u pozno doba jedne kulture, u kome dolazi do čitave eksplozije hibridnih žanrova, nezamislivih u purističkim okvirima pređašnjih estetika. Od mobilne skulpture do video-arta ili, recimo, foto-montaže (fotografija-metafora napravljenih iz jedne ili više običnih). Dokufnentarna umetnost nastaje iz spoja dva elementa: „dokumenta” i „umetničke koncepcije”. Ono što zbunjuje u dokumentarnoj drami to je taj njen živi materijal, Ijudski govor, koji navodno nije trebalo ništa drugo nego skupiti i poređati. Autorski momenat je u drugom planu. Ali taj autorski momenat nije tako bezazleno naivan i nevažan kao što se u prvi mah može učiniti. Skupiti i poređati - ali šta skupiti i kako poređati? Umetnik koji se bavi dokumentarnom dramom bira materijal s kojim će raditi i iz reke Ijudskog govora, i zvuka uopšte, zahvata ono što će ga dovesti do cilja. Njegovo traganje njegovo gnjuranje kroz Ijudske reči i zvuk je intencionalno: on sam bira sagovornike, usmerava njihov govor. Metodom intervjua, ankete ili direktnog snimanja bez ikakvog

41