RTV Teorija i praksa

TV film, Nadmetanje sa vremenom, na osnovu scenarija Artura Milera (Miller), rađenom prema biografskom romanu Fani Fenelon (Fenelon), u režiji Danijela Mana (Mann). Još pre emitovanja o filmu se razvila kontroverzna diskusija u štampi, buduči da su pojedine jevrejske organizacije protestovale što je glavna uloga članice orkestra sastavljenog od jevrejskih zatočenica u nemačkom koncentracionom logoru, bila dodeljena Vanesi Redgrejv (Redgrave), koja se prethodno eksponirala igrajući u filmu o borbi Palestinskog pokreta otpora. Usled svega toga, broj gledalaca koji su videli TV film Nadmetanje sa vremenom bio je rekordan. Kompanija CBS koja je proizvela ovaj TV film, našla se tako u komercijalno-političkom procepu: no, bez obzira na to, najavljeno je ponovno emitovanje filma sredinom ove godine, 27. januara emitovan je još jedan „specijalni” tročasovni TV film, Bunker, rađen na osnovu knjige Džemsa O'Donela (O’Donnell), u režiji Džordža Grina (Green), sa Entoni Hopkinsom (Hopkins) u ulozi Hitlera i Sjuzan Blejkli (Blakely) u ulozi Eve Braun. Bunker je dobio vrlo pozitivne ocene kritike: Džudit Krajst (Judith Crist) - „Rađena kao triler, iako je ishod sukoba unapred poznat, ovo je verovatno najuspehja rekonstrukcija potresne istorijske drame.” Film je, zaista, solidno rađen u stilu istorijske hronike, dok je Hopkins dao veoma kompleksan Hk Hitlerovog patološkog karaktera. No, ponovo se potvrdilo da dejstvo filma proističe upravo iz dobro pogođenog stila režije koja odgovara televizijskom mediju (bez obzira što je snimanje obavljeno na celuloidnoj traci). Adekvatno tome, dejstvo ovog TV filma sigurno bi bilo znatno umanjeno kada bi se isti film prikazao na bioskopskom platnu. Do takvog zaključka je došao i sam Mikelanđelo Antonioni prilikom snimanja svog TV filma Misterija Obervalda, prema Koktoovom (Cocteau) već postoječem filmu Dvoglavi отао. Svestan estetičke razhke između dva medija, Antonioni je paralelno snimio dve verzije filma, jednu za televiziju i drugu za bioskopsko prikazivanje. Čini se da je Antonioni pogodio suštinu problema estetičkog odnosa između filma i televizije: svi filmski teditelji koji se poduhvataju snimanja emisija ili filmova za televiziju, kao i televizijski reditelji koji žele da ostvare film na osnovu odredene TV serije ili TV fibna, moraju imati na umu da se tu radi o dva različito izražajna medija koji - pored opšte sHčnosti - poseduju mnoge estetičke osobenosti koje se ne podudaraju. (Reč je o daleko složenijim karakteristikama nego što je ustaljeno površno tvrđenje da, nasuprot filmu, televizija ne trpi opšte planove.) Ako se o navedenoj razlici ne vodi dovoljno

56