RTV Teorija i praksa

Zorica Jevremović

FILMSKI POVEZ PREKO OČIJU

Referat Odnos izmedu filma i televizije u SAD Vladimira Petrića, podnet na simpozijumu >r Film i televizija” (FEST '81), dokazuje da televizija nije tako opasna, kako dušebrižnici za psihu i zdravlje televizijskog gledaoca često ističu. Štaviše, način na koji je ovde interpretiran odnos televizije i filma prokazuje film kao opaku neman po mentalne aktivnosti televizijskog gledaoca. Droga za oči i uši - kako protivnici televizije nazivaju televizijski program - u Petrićevom iskazu postaje film na televiziji. Kad ovaj iskusni (čitaj „dugogodišnji”) filmski i televizijski gledalac na samom početku svog izlaganja kaže da - „Ма koliko paradoksalno izgledalo, kablovska televizija ugrožava ne samo komercijalnu televiziju nego i postojanje vaspitne, nekomercijalne televizije” (podvukla Z.f.) - onda iole upućeni televizijski, odnosno filmski gledalac, namah shvata da profesor brka osnovne stvari iz teorije masovnih komunikacija. Profesorovo doobjašnjenje ga još više übeđuje u to: „Јег, sa ogromnim brojem kanala (120), kablovska televizija pruža gledaocima uz relativno nisku pretplatu, veliki izbor prograrna koji zadovoljava potrebe najrazličitijih društvenih grupacija" (podvukla Z.J.). Zbog čega i da li može biti paradoksalno da televizija koja ima tako širok izbor programa ~da zadovoljava potrebe najrazličitijih grupacija” - ugrožava televiziju koja to ne poseduje? Postoji li možda paradoks u tome što televizija koja zadovoljava potrebe „manjeg broja gledalaca” ima visoku pretplatu, što znači i veću društvenu (ekonomsku) moć?! Profesorov primer je indikativan: ni posle toliko godina gledanja televizije (odnosno - postojanja redovnog TV programa u mestima odakle je pisao o televiziji), on ne samo da ne opaža stvari mimo okvira ekrana koji reprodukuje filmsku sliku, več o stvarima televizije zaključuje potpuno mimo uticaja medija masovnih komunikacija. Neko če reći da je razlog ovakvom informisanju o položaju i ulozi filma na televiziji, profesorova pretpostavka da u Jugoslaviji još živimo u znaku (umetničkog) filma, da niko (odviše) ne čita, ne gleda (različite vrste) televizije, da niko ne ide „ргеко bare” - da bi se na licu mesta upoznao sa raznorodnom kakvočom televizijskog programa ove Zemlje. Tačnije, da niko niti prati

58