RTV Teorija i praksa

i do prirodi medija. Pozorište je takođe visoko simbolička sb-uktura koja se, međutim, na svom elementarnom nivou sastoji iz „gole realnosti” i koja prema tome ne samo da može i mora tu „golu realnost” da pokaže, nego i da je „ukalkuliše” u svoje simboličke operacije. Film i televizija nisu takve simboličke strukture, kod njih se pitanje savladavanja „otpora materijala” ne postavlja, uklonjena je pregrada koja postoji između medija i realnosti. No s druge strane, nemoguče je oteti se utisku da se tu na realnost gleda kroz ~cev”, da joj se prilazi kroz taman hodnik, da kontakt sa realnošču, dakle, ipak nije neposredan. Nesumnjivo je međutim da je u slučaju televizije taj utisak neuporedivo manji nego u slučaju filma, kao i da se ta veča „bliskost realnosti” kod televizije još jednom duguje specifičnosti njene komunikacione situacije. Pozorišna moć konkretizacije je ograničena. To je uvek jedan isti prostor, isti segment realnosti u kome su mogučnosti detaljiziranja ograničene: svetlosni pištolj uperen na lice glumca ili na detalj scene u pozorištu jeste mehaničko sredstvo strano prirodi medija u još večoj meri nego što je to recimo več pomenuto režijsko (montažno) „proširenje” vremena u filmu. Film je međutim u odnosu na mogučnost detaljiziranja isto toliko slobodan i kompetentan koliko je to i književnost Ako je tehniku montažnog proširenja vremena danas više nemoguče braniti čak ni takvim primerima kakav je Ajzenštajnov Oktobar, Balašov primer sa žilicom koja igra na slepoočnici borca i time daje sasvim novu dramsku dimenziju sceni borbe, ostaje „punovažan” za sva filmska vremena: čini se da je opravdano misliti da je postepeno, zapravo tačnije samo povremeno, istiskivanje krupnog plana iz filma više rezultat komercijalnih razloga nego sazrevanja medija koji dolazi do svesti o svojoj pravoj prirodi. Mada bi televizija mogla imati istu tu i takvu moč detaljiziranja ona je nema, a razloge za to treba, čini se, još jednom tražiti, u specifičnosti njene komunikacione situacije. Zaboravljajući na trenutak specifičnu medijsku prirodu pozorišta i filma, možemo konstatovati da je komunikaciona situacija u oba slučaja uglavnom identična i da je u oba slučaja visoko „artificijelna” (Ijudi se na fudbalskom igralištu okupljaju da vide stvarnost igre, ovde se okupljaju da vide sliku ili iluziju stvarnosti, što je sasvim druga stvar), što u načelu dopušta veče ili manje „artificijelnosti” i u samom tkivu medija. Komunikaciona situacija televizijskog prijema je nešto sasvim novo: ona, s jedne strane, očekuje od televizijskog prijemnika „sliku stvarnosti” (koja je međutim potpuno različita od ranijih slika jer podrazumeva koloplet najraznovrsnijih emisija a ne umetnički

69