RTV Teorija i praksa

neuspjele ekranizacije romana Starac i тоте da li je vidio što su napravili njegovoj knjizi, američki pisac je odgovorio: mojoj knjizi nitko ništa nije uradio - evo je, čitave i neokrnjene, na polici pored mene...

Tvrtko Kulenović

KNJIŽEVNOST I TELEVIZIJA

Na početku razmišljanja o prenošenju književnih dela u druge, uslovno rečeno „scenske” medije (podrazumevajući pod „scenskim” sve one medije u kojima je, prema Lesingovoj (Lessing) podeli, predstava-slika u prostoru sjedinjena s pokretom-događajem u vremenu, dakle pozorište, film i televiziju), nužno je obratiti pažnju na „dijapazon reainosti” koji se pojedinim od ovih načina opisivanja i izražavanja realnosti može „pokriti”, vodeći računa o tome da on nije istovetan za sve scenske medije. Književnost u tom pogledu raspolaže neograničenom moči i slobodom, kako na planu vremenske, tako i na planu prostorne realnosti. Romansijer ima pravo da po volji i prema potrebi „realno” vreme proširuje il skračuje, kondenzuje. Kod različitih scenskih medija taj obuhvat vremenske realnosti je različit, ali uvek manji nego u književnosti. Pozorišni zakoni su u tom pogledu veoma strogi i kad su najblaži, film je najtolerantniji ali je njegov razvoj ipak pokazao da medij ne trpi drastične intervencije u smislu amplifikacije realnog vremena. Televizija je gotovo isto toliko ograničena koliko i pozorište, mada iz drukčijih razloga; nije u pitanju „uslovnost scene” nego intimnost komunikacione situacije, ono što je u pozorištu nemoguče zato što je „па sceni”, na televiziji je nemoguće zato što je ~u sobi”. Tako je i sa prostornom realnošću; u književnosti mogu da se opisuju i bitke u kojima učestvuju čitave armade, i muva koja je sletela na nečiji nos. Razlika je, istina, u stepenu konkretizacije stvarnosti: kao visoko simbolička struktura književnost je za visok stepen konkretizacije sposobna samo po eventualnoj specifičnoj nadarenosti stvaralačkog duha, a ne

68