RTV Teorija i praksa

štampe koje sam imao na raspolaganju veoma oskudni Analiza ovakvih podataka (pored onih koji su u radu već navedeni) omogućila b', svakako celovitiji prikaz odnosa pripadnika nacija koje govore srpskohrvatski prema sredstvima javnog informisanja na mađarskom i slovačkom jeziku. Ispitanici, u celini posmatrano, više prate program televizije nego program : adi ana mađarskom i slovačkom jeziku' 6 . Ovo upučuje na veču atraktivnost televizije kao medija, ali je moguče i to da su se ispitanici več u znatnoj meri zasitili radija, dok je televizija ipak ;oš relativno nov medij l7 . Svakako, da bi se ova pojava na adekvatan način protumačila, potrebna su šira istraživanja Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani više prate štampu, radio i televiziju na mađarskom nego na slovačkom jeziku lB , Na ovo utiče prvo, to što u većini naselja Vojvodine u kojima oni čine večinu, žive i pripadnici mađarske narodnosti, pa su veće mogućnosti kontakata sa Mađarima no sa pripadnicima drugih narodnosti. Drugo, mađarska narodnost u Vojvodini je najbrojnija, ima veoma bogatu kulturnu tradiciju i razvijen kulturno-duhovni život, što je takođe značajno pri opredeljivanju pripadruka naroda za učenje jezika narodnosti. U uslovima institucionalne višejezičnosti kakvi su u SAP Vojvodini, iingv'stički faktori (geneteka i tipološka s’ićnost jezika) mnogo manje utiču na opredeljivanje pripadnika nacija koje govore srpskohrvatski za pračenje sredstava javnog informisanja na jezicima narodnosti nego vanlingvistički. Među vanlingvističkim faktorima (ravnopravnost jezika i pisama svih naroda i narodnosti, viševekovna zajednička egzistencija više nacionainih kultura na tlu Vojvodine, petojezični vaspitno-obrazovni sistem, sredstva javnog informisanja na jezicima naroda i narodnosti, pnlično razgranata individualna dvo-1 višejezičnost, brakovi pripadraka raznih naroda i narodnosti i niz drugih) teško je - bez većeg broja empirijskih istraživanja - utvrditi jačinu i efekte uticaja svakog od ovih faktora na praćenje sredstava javnog informisanja na jezicima narodnosti, odnosno na učenje tih jezika, od strane Srba, Hrvata, Crnogoraca i Muslimana,

135