RTV Teorija i praksa

Slavko Nastić

O POJMU JAVNOG MNENJA

Može se svakim povodom ponovo raspravljati Nije potreban neki poseban povod da bismo preispitali svoje poimanje neke pojmovne kategorije, ne samo terminološki, jezički, već i suštinski, u sklopu onog što označavamo kao društveno biče, onog što je naš, sadašnji, tekuči život, i naša, sađašnja, poimanja sopstvene stvarnosti. A ako se taj poseban povod javi (jetki uzvik; „Како smo informisanil”) to je razlog više da preispitamo svoja poimanja, ovog puta poimanje javnog mnenja. Znamo da je pojam javnog mnenja postojao još u antičkom vremenu (ne znamo da li i prije toga). Označavao je mišljenje, stav, sud publike, javno i jasno izražen na nekom opštem, javnom skupu, odobravanjem ili neodobravanjem onoga što izlaže i predlaže pojedinac - govornik. Bila to grčka agora ili rimska komicija ili neki drugi oblik javnog demokratskog skupa koji razmatra i odlučuje, uvijek sd bila dva pola ukupnog mnenja toga skupa: mišljenje pojedinca - govornika, i mišljenje ostalih učesnika skupa - publike. Publika je neposredno, bez odlaganja, izražavala svoje mišljenje odobravala, negodovala, izjašnjavala se. To je bilo mišljenje publike, to je bilo javno mnenje koje je valorizovalo i verifikovalo mišljenja pojedinaca. U tom kontekstu pojam javnog mnenja je adekvatan. Ono što je govorio pojedinac nije javno mnenje, več je javno mnenje ono što je publika iskazala svojim držanjem, opredjeljenjem, glasanjem. U antičkom vremenu, bar na prvi pogled, nema zabune o pojmu javnog mnenja. U malom polisu, agora je bila reprezentativan skup nosilaca javnih poslova, porodica, slobodnih građana i teško je bilo i zamisliti da izvan toga postoji i neko drugo javno mnenje koje čine žene, djeca, sluge, robovi i stranci.

147

KOMUNIKOLOGIJA