RTV Teorija i praksa

„podnosi” razvijeniju informaciju, nismo se automatski obezbedili od preopširnosti i ponavljanja, a zanimljivost i anegdota po svaku cenu lako će nas odvesti u banalnost i nesmislene neobičnosti. Posebnu dimenziju informativnosti predočava pretpostavka o praćenju noćnog programa od strane naših radnika u inostranstvu i slušalaca koji inače tokom dana imaju znatno manje vremena za radio. Svojevrsna „rekapitulacija”, usmerena sadržajem prethodnog programa, možda s više dopunskih obaveštenja, nameče se kao plodonosna zamisao o uređivanju ovih segmenata. Na drugoj strani, bez obzira o kojem je programu i emisiji reč, slušaoci, kako sve ankete pokazuju, najčešće zahtevaju narodnu, a u urbanim sredinama i među mladima i zabavnu muziku, U okviru ovakve sumarne podele, koja ne govori mnogo dok se ne izvrši i razdeoba prema specifičnijim kriterijima i kategorijama publike, mesto ozbiljne, umetničke muzike ostaje takođe neodređeno. Načelno, slušaoci se protive muzici koja „uspavljuje” ili na drugi način ne odgovara nočnom vremenu, raspoloženju ili situaciji. To ipak nisu dovoljne indikacije za razvijeniji koncept muzičkog programa. Obično polazimo od odnosa muzike prema govoru i najčešće ga posmatramo kroz ukupnu zastupljenost Skloni smo opštoj primedbi da se previše priča na račun muzike, pa i o samoj muzici, ali, čini se, od ovakve nesrazmere još više odbija neprekidno nizanje jednoličnih, „istozvučnih” muzičkih priloga, samo sa najavnim „übacivanjem” Ijudskog glasa. Stvarni odnos muzike i govora uspostavlja se u njihovoj dinamičkoj i naizmenično uspostavljenoj ravnoteži, koja zavisi od programskog konteksta. Zanimljiv razgovor ne mora biti strožije

166