RTV Teorija i praksa

Radoslav Lazić

JEZIK FILMA - JEZIK TELEVIZIJE

Televizija stvara neophodnost za iznalaženjem sopstvenog jezika izražavanja, dok je to filmu kao umetnosti pošlo za rukom da ostvari već u samom rađanju kinematografske umetnosti. Felini (Fellini) skeptično i gotovo s cinizmom govori o onima koji „veruju u izražajnost, a ne informativnost televizije, koja izgleda vrlo ograničena”. Za Roberta Roselinija (Roberto Rossellini) se postavlja pitanje filma i njegove budučnosti: „Kakav film? Filma nema. On ne postoji. Film je danas - leš. U ceiom svetu film umire.” Ovaj značajan autor vrednih umetničkih ostvarenja u filmskoj režiji je skeptičan i kada je reč o jeziku filma; „Strukturalizam, traženje novog jezika, ekspresionistička priča, blagorodni gest.. Budimo ozbiljni. Sve to ništa ne vredi. Glavno je ono o čemu filmovi pričaju”. Ostavimo Felinijev cinizam kada je u pitanju televizijska izražajnost i Roselinijevu skepsu kada govori o mogućnosti filmskog jezika i prihvatimo za trenutak misao da se zaista radi o dva autentična oblika izražavanja, jednog starijeg i zrelijeg, razvijenijeg i smislenijeg: jezika filma - i jednog, još uvek u razvoju i traganju za sopstvenim izražajnim identitetom, mogučnostima elektronske kombinatorike, masovnim medijem naše epohe, što još uvek teži da artikuliše jedan moguči jezik televizije.

177

RTV ESTETIKA