RTV Teorija i praksa

Da li su jezikfilma i jezik televizije različiti ili se radi o dva veoma slična jezika čija se autonomija ne isključuje? To su dva različita jezika, ali kada ih počnete govoriti čini vam se da su veoma bliski. Teško je razmatrati njihove sintaksičke, morfološke i gramatičke razlike. Dakako postoje tehnološke razUke. Ako film posmatramo kao strukturu sna, sećanja iU misU, čini mi se da to isto možemo primeniti i na televiziju. Što više ističemo razUke filma i televizije, koje su najčešče formalne prirode, to više nailazimo na sličnost razlika. Ako je u pitanju igrana forma na televiziji za mene je veoma važno pitanje glumca. Ako gledamo reditelja i glumca u pozorištu videčemo da su oni Ucem u Uce, tu su oni sasvim bhski. Između reditelja i glumca na filmu postoji kamera. A između glumca i reditelja na televiziji je čitav studio ih reportažna kola. Udaljavanje glumca od reditelja doživljavam kao propuštanje određenje emocije kroz mašinu. U tom udaljavanju vidim određene razUke. Još uvek se postavlja pitanje televizije kao umetnosti. Makluan definiše televiziju kao „produženo opštilo”. Film je več usvom rađanju otkrio sopstveno umetničko biće. Kako vi gledate na mogućnosti televizije kao umetnosti? Za mene se ovo pitanje više ne postavlja kao aktuelno. Ako se uzme u obzir iskustvo filma koje se može upotrebiti u televiziji, bez obzira na sve tehničke nedostatke i razUke u estetici, televizija potvrđuje svoj umetnički identitet Ponavljam, što više budete govorih o razUkama filma i televizije sve više ćete se pozivati na sUčnosti ova dva medija. Onaj ko stvara film za televiziju ne razmišlja o razUkama filma i televizije. On misli na osnovu materijala koji je uzeo za obUkovanje. Vi ste snimili nekoliko igranih filmova za veliki ekran i više filmova za mali ekran. Koje su sivarne razlike i sličnosti filma na televiziji i filma za televiziju? Ono što je osnovno je lični stav onoga koji pravi film. On se ne bavi sUčnostima i razUkama več stvara delo. Zbog toga se dešava da fihn napravljen za veUid ekran živi i na malom ekranu. Događa se i obrnuto da se film napravljen za televiziju (FeUni, Antonioni, Tarkovski) prikazuje s uspehom i na veUkom ekranu. Kombinatorika kadriranja na televiziji je nešto drugačija, mada se i na filmu danas snima istovremeno s nekoUko kamera. Ritmika rada je nešto drugačija. Mada je ukupan rezultat jednog ostvarenja, rekao bih, „programiran” prema meri reditelja, više nego U prema velikom ili malom ekranu.

211