RTV Teorija i praksa

mu publiku. U to vreme bioskop je dobio snažnog konkurenta u televiziji u pogledu korišćenja slobodnog vremena. Brojne bioskopske sale su zatvorene, naročito u SAD, a i u drugim evropskim zemljama. Navešćemo primer koji je iz studije E. Melona Martineza Televizija u porodici i u modernom društuu (Pariz 1960), objavio Igor Mandič u knjizi Šok sadašnjosti 1980. godine: „... godine 1946. u SAD je bilo 19 000 bioskopskih dvorana za 82 miliona gledalaca nedeljno, a godišnje je bilo proizvođeno 300 filmova. Međutim, cvetanje televizijske ere ovako se odrazilo na to stanje: 1955. godine prestalo je da radi 14 000 bioskopskih dvorana sa 46 miliona posetilaca nedeljno, a proizvodnja filmova opala je na šezdesetak godišnje, Ta se tendencija nastavila i sledećih godina, kako u SAD (zemlji filmske industrije i televizijske opsesije), tako i u svim drugim zemljama. U čitavoj Evropi na primer, računa se da je 1955. godine bilo 4 750 miliona filmskih gledalaca, ali ih je 1962. godine bilo tek 2 740 miliona, uprkos porastu stanovništva od 7%”. Danas kao da su televizija i film našli neku vrstu primirja u odnosu na pedesete i šezdesete godine. ,Дко su oni i dalje suprotstavljeni, to je stoga da bi sami, svako za sebe, odredili prostor koji im je primeren”. l Maršal Makluan (Marshall McLuhan) kanadski profesor masovnih medija, koji je više nego bilo ko doprineo analizi posebnih svojstava svakog od masovnih medija, vodeči pri tom računa i o vezi tog medija sa njegovom publikom kao i njegovim društvenim, odnosno kulturnim kontekstima, kaže da su filmovi na televiziji u neku ruku „parodija”, „prikazivanje filmova na televiziji predstavlja parodiranje filmske umetnosti”, To ne znači da televizija treba da se u potpunosti odvoji od kinematografskog primera. Televizijski gledaiac je navikao da gleda filmove, navikao je na filmske zakonitosti i svojstva i to televiziji može da koristi, ali ne sme zanemariti neophodnost stvaranja televizijskog filma nasuprot kinematografiji. Zainteresovana za filmsku i televizijsku publiku, televizija i sama pokušava da za svoju, televizijsku (opet filmsku) publiku snima televizijske filmove koji moraju biti primereni televizijskom obliku izražavanja. Predmet našeg interesovanja u ovom istraživanju nije televizijski film specijalno snimljen za emitovanje na televiziji, koji karakteriše vremensko trajanje prilagođeno uobičajenim programskim shemama i sadržaj brzih i dinamičnih akcija, i

Etjen Fizelije, Film suočen sa televizijom, „Treći program", br. 38, 1978,

231