RTV Teorija i praksa

vrstu zlatnih pravila izbora, koja su se u početku teško podnosiia, a zatim, kad su shvaćena, bila su prihvaćena, zatim od svih propovedana, sem onih koji ne misle da se u oblasti spektakla dobro radi samo ako se radi još bolje. Navodimo ta pravila u njihovoj redakciji iz 1963, i njihovim primerima, namerno ~iz tog vremena”. 1. Ekran je mali. U svojim uobićajenim dimenzijama, pa čak kad bi svoje proporcije znatno uvečao, on, pre svega, čini osetljivim prisustvo čoveka, uticaj svetlosti i osvetljenja zahvaljujuči svojim, u neku ruku, modeliranim shkama; on se manje od svakog drugog oblika spektakla žrtvuje magiji stvari; dejstvo predmeta i dekora kod njega je svedeno, izuzev u slučaju da ih radnja ili stil traže. 2. Gro-plan je jednostavno normal. Lica koja ga ne koriste na sceni izgledaju kao da su došla iz Liliputa. Zahvaljujuči gro-planu, čini se da je ono što je ~od krvi i mesa” skliznulo od pozorišta ka televiziji. Naročito se to odnosi na zabrinuta ili nasmešena Uca, posebno ako se razgovor vodi u prisustvu publike. Možda če se kroz tri hiljade godina pisati da je Kornej pridodao strofe Sidu i Polijektu radi televizijskog izvođenja. Istina je i to, da če se u to doba, bez sumnje, tvrditi da je Ajfelova kula podignuta isključivo radi koriščenja herc jedinica i da če arheolozi, pristalice prethodne gradnje, ostati bez argumenata; jedino če se moči pozivati na postojanje grobnica podignutih u hrišćanskoj epohi (кгај galo-romanske epohe). 4. Komika pokreta ili lomnjave, loše prolazi. Kako je moguće s lakočom prikazati u istoj slici, dvoja odškrinuta vrata, jedna naspram drugih, što voU da čini Žorž Fejdo, na

127