RTV Teorija i praksa

magličastih ostrva smisla. Ove monade potražuju logičku zasnovanost u delikatnosti političke situacije u celini. No, to ne menja na uverenju da je potrebno što pre i neopozivo izaći pred televizijsku javnost sa slikom onog dela sveta koji se uzburkao naših martovskih dana - u meri kako naše informativne emisije prenose burna politička zbivanja iz drugih zemalja (demonstracije, atentati, isleđenja). Istini na volju, odnos „tuđeg” i „našeg”, „javnog" i „privatnog”, „skandaloznog” i „tajnog”, kategorisan je zalogom svojevrsnog patriotizma: istina je „kolažirana” da bi „lakše” pala na dušu (i podjednako) svih gledalaca JRT. Mučna televizijska rabota - zaludna briga hroničara za istinoljubivost veze gledalac-televizijska slika. Na sve to, televizoljupci i ostali nostalgični elementi ovog dela sveta, ostali su bez daha, i slike. Bez moči da i dalje pričaju priče o duelima čula u ostvarenoj televizijskoj komunikaciji, da grade spotove nostalgije na osnovu zapisa o viđenim emisijama. Oni koji svoje kritičko „vjeruju” polažu pred javnošču periodično tj. objavljuju hroniku u časopisima, tim više su ostali bez neophodne voljne suspregnutosti da i nadalje tumače svojstva televizije u elitističkoj, časopisnoj formi. Rečju, pisati danas za časopis televizijsku hroniku po sebi je akcija umanjene kritičke rezonance, a ispisivati je s namernim previdom da se nešto bitno podrazumevalo u informisanju ravno je izdajstvu načela kritike, uopšte. Pisac ovih redaka je ostao u nok-daunu. Da ne bi sasvim „skljoknuo”, da ne bi priznao poraz ideje o potrebi maksimalno zaoštrenog „boksa” između biča na ekranu i onog ispr.ed ekrana, pred praksom „tuče” politike i komunikologije, okrenuo se čitanju nekih tuđih zapisa, knjiga pisanih da bi se odagnala nostalgija. Rani radovi su još jednom postali poezija. Nostalgija nije više ono što je nekad bila - glasi naslov memoara Simon Sinjore, Ova istaknuta glumica svetskog filma proslavila se ulogom Zlatokose u istoimenom filmu Žaka Bekera. U kulturnom svetu postala je poznata po svom angažovanom druženju s pripadnicima francuske levice, i naprednim snagama onih đelova sveta gde je proteklih tridesetak godina bivala па snimanju ili u pratnji svog supruga, kolege i istomišljenika, Iva Montana. Knjiga koja pleni pre svega po iskrenosti da se ništa ne prečuti o iluzijama moči jeđnog glumca da u svetu političke korupcije sačuva integritet levičara. Pisana pri kraju glumačke karijere, u „jesenjim danima jedne zanosne žene”, ova autobiografija pokazuje koliko je teško u ispovesti otkriti jasnu granicu koja sećanje odvaja od puke

96