RTV Teorija i praksa

nadograđuje svojim predznanjem o ulozi i položaju televizije u svakodnevnom životu. Nema eksterijera. Nema pozadine. Nema ulica. Samo total grada, sela. Telop-razglednica. Nema prostora a ima zbivanja. Nema događaja a ima zaključaka. Zaključci se donose ne na osnovu snimljenog i pokazanog več na osnovu saznatog i upoznatog „dole, u bazi” - bez prisustva kamere. Emisija podseča na televizijsku emisiju, televizija retardira ka radiofoniji. Radio je daleko, i nije više ono što je bio. Čeznemo za hologramom. Politizovano vreme i poslednje nostalgičare ostavlja bez iluzija. To je vreme u kome se iz babinih škrinja vade laneni peškiri i stavljaju ргеко lica televizijskih prijemnika da ni ugašeni ekran ne unese u kuću smutnju veću no što je u glavama ukućana. Ugašeni ekran u ovo bezvremje najjasnije je ogledalo živih, i mrtvih. To je i vreme u kome dotadanji ogorčeni protivnici televizije zasednu ispred ekrana, već tamo od prvih poslepodnevnih novosti dana. To je vreme novih televizijskih gledalaca, jer, to je vreme starih boraca. To jeste vreme kritike. I zato nije vreme za objavljivanje višemesečne televizijske hronike. To je vreme odluka: nije vreme „spotova nostalgije”. Nema dileme: istina po mediju, ili, istina po stvarnosti. Teoriju smo svi ostavili ispred praga - čemu zazivati postulate audiovizuelnih medija. U praksi pucaju šavovi u svim sredstvima informisanja, televizija ne može biti pošteđena. Fenomen interkomunikacijske korozije svih informatora jedne sredine, u jednom vremenu, delotvoran je samo za duhovnu hranu nihilistc Goreg nema, pa televizijskim hroničarima ne ostaje ništa drugo do da brane institucionalizovanu televiziju od televizije... Nema razloga optuživati televizijske urednike, reportere, montažere,..Dovoljno je sesti pred televizor i gledati. Tu je slika i prilika naših permanentnih nezadovoljstava svim i svačim - ponajmanje bitnim stvarima opstanka jedne zajednice. Ko je imao smelosti za pesimizam ranije, sada nlača dvostruki ceh. Etički lonac i dalje radi u sobama onih zaduženih za televiziju, i društvo. Sprema se naveliko... Sve sami bremeniti sukusi piskom ventila najavljuju bogatstvo akcije zajedništva. No, umesto produkta koji če primiriti nestrpljivost, pri otvaranju etičkog lonca javlja se jara visokoparnih prepoznatih kazivanja od koje se ne vidi ni „prst pred okom”, a kamoli vizija zgotovljenog. Jara zamagljuje prozore u svet, i stvarnost postaje sva u „sfumato izdanju”: etika, toplota koja stavlja u pogon izvesno televizijsko komuniciranje rastočuje se tako u bezbroj

95