RTV Teorija i praksa

Jidna od najvažnijih razlika između kazališne glume i glume na radiju je, razumije se, odnos pozornice i gledališta, s jedne, i mikrofona i slušaoca, s druge strane. Glumac čim stupi na pozornicu, prestaje biti - pod utjecajem kazališnog prostora, maske i gledaočeva »kazališnog usmjerenja« - privatno lice i mijenja se u dramsko lice. Sličnu promjenu, iako u manjoj mjeri, doživljava i posjetilac kazališta čim sjedne na svoje sjedalo s namjerom da sudjeluje u kazališnoj predstavi. Ne ostaje onaj koji je bio malo prije u svojoj porodici, radionici i kancelariji, več se mijenja u gledaoca koji se za neko vrijeme »iskopčava« iz svog vlastitog životnog kontinuiteta, te prati djelovanje i sudbinu dramskih lica i svojim učešćem postaje izvjestan »suglumac«. Glumac je, dakle, u kazalištu onaj činilac koji stvara iz niza posjetiiaca kolektiv kazališne publike, pri čemu zajednička psihologija i zajednička reakcija usmjeruju i djelomično i privremeno potiskuju individualno poimanje. Slušalac radija, kako smo več isticali, ne slijeva se u kolektiv konzumenata, a svim slušaocima radio-drame zajednički je samo sadržaj doživljaja, aii ne i reakcija koja je manje-više privatna stvar svakog pojedinog slušaoca. Kazališni glumac igra za publiku To znači da mora biti svjestan gledaoca i onda kad na njega u svojoj »stvaralačkoj koncentraciji« prividno zaboravlja, mora imati uvijek na pameti da njegova igra nije uvjetovana samo prostorom pozojnice več i gledalištem, prema kojemu bira snagu glasa i izražajnost mimike. Ni prilikom najprisnijeg, najpovjerljivijeg razgovora nije partner kazališnog glumca samo njegov partner, već u određenom smislu partner stotina gledalaca koji žele razumjeti svaku njegovu riječ i učestvovati u događanju. Na radiju je drugačije. Radio-glumac ne igra za gledaoce. Radio-glumac mora pobuditi dojam kod slušaoca kao da ga sluša kroz neki čudesni otvor, Njegova igra zbog toga mora biti jednostvnija, savjesnija, osobnija, to jest manje teatralna.

33