RTV Teorija i praksa

se IjuHi sa subitkom ritualne snage koncertnog muziciranja i slušanja posta/iLostepeno svesni: sviranje muzike nepotrebno je gledati, nju samu dovoljno je samo slušati, pošto sam čin manipulacije instrumentom, pa čak i gestikulacije ili facijalna mimika, danas, za jedno prodorno i imaginativno promišljanje instrumentalne (i uopšte koncertne) muzike ne samo da je nekoristan, već je i štetan. Sredstva mehaničke reprodukcije zvuka dokazuju ono što intimno svaki pravi muzičar i kompozitor, i poređ svih fraziranja o sceničnosti, teatralnosti muzikc, znaju: muzika se ne može videti budući da se krećeu domenu nevidljivog - tajne čovekovog sopstvenog razotuđenog bića. Ali muzika sama, danas je malo: to dokazuje i TV aparat. Mit koji muzici daje vidljivu meru i mesto u sistemu, strukturi čovekovog sveta i čini je ako ne shvatljivom ono bar čoveku prihvatljivom. upravo slika, ali ne fotografija (ma kako ..živom“ izgledala) muzike tj. muzičara - јег se muzika (ukolikoje ne degradiramo samo na njenu akustičku pojavnost) ne da fotografisati - već slika sveta, ogledalo čoveka kcji u sopstvenoj tajni lebdi kao riba ili ptica u vodenom ili vazdušnom okeanu. Tck vcza čovek - tajna, koja je jednaka vezi mit - muzika, je рипа „jednačina" mogućnosti istinite egzistencije muzike za čoveka. Daklc. ostaje otvoren ključni problem prave razmere muzike i ostalih ..nemuzičkilr' elemenata u jednom TV ostvarenju, pa makar se ono i muzikom imalo baviti. Kakoi koliko muzikatrebada bude prisutnau sopstvenoj TV slici? Nije li ponekad probitačnije upravo da odsustvuje kako bi se čežnja za njom osetila? Da bude prisutna samo mišlju o muzici. da otkriva druge oblike egzistencije muzike, itd.? Nije teško zaključiti da će, tek kad TV ekran prestane biti ispupčen prema gledaocu i postane ne ravan nego upravo udubljen u pravcu gledaočevog pogleda, televiziju biti vredno stvarati - dotle, o njoj se može tek govoriti. Uz TV prikazivanje filma Za šaku dolara više (1965): S. Leone se potpisao kao jedini režiser. Poonome,.na čemu film stojf'trebalo je ili da prizna ko-režiju kompozitoru Morikoneu, ili da sebi prizna titulu ko-kompozitora. Nema sumnje da jeta filmska opera (neki tvrde da se radi o „špageti vesternu") tako precizno muzički metro-ritmizirana, harmonizovana atmosferski i tematizovana (u muzičkom smislu) filosofski da na trenutke nije jasno ko kome diriguje- muzika slici ili slika muzici. U svakom slučaju, rezultat je jedan (za operske prilike tako redak) skoro savršen sklad i kompatibilnost.

100