RTV Teorija i praksa

Dramaturški zahvat jejednostavan; A- razgovor, B - delo (uglavnom ono o kome je već govoreno ili bar iz tog perioda stvaranja) vizuelizovano uvek na isti način koji, ponovljen, postaje neopravdani manirizam i tako umanjuje vrednost svog iznenađujućeg inicijalnog estetskog kvaliteta), pa opet A, pa B i tako sve do tridesetog minuta, zbog formalne (konvencionalne, konfekcionalne) simetrije kao „vrhunskog estetičkog dometa“, završivši kako se i počelo. Ali rez između fragmenata (A i B) uvek je nagao i nikad dovoljno opravdan, јег nema čak ni likovne koordinacije u smeni (A - B), kad je već smisaona, tematska smena tako teško moguća. I ova. kao i većina sličnih, emisija u razgovoru ~sa čovekom i stvarocem" lišena je kritičkih, polemičkih prigovora, kao i ključnih filozofsko-socioloških pitanja o autorovoj viziji muzike i o ..najdubljim tajnama njegove radionice“ - o njegovoj poetici. Zar je Vlado Milošević uistinu nepogrešiv? Zar je sve što je komponcvao samo dobro ili toliko sterilno da ne zaslužuje čak ni da se napadne i bram, kako bi ono što se u emisiji kaže makar izgledalo verodostojnim? Zar baš svaka ovakva emisija mora da bude lišena iskrica duha. zar svaka mora da bude samo mali panegirik? Ima jedna kategorija o kojoj se u razgovorima o „visokoj umetnosti" ne voli da govori.To je,dakako, životnost. I to bilokao nostalgija bilo kao mehanika dnevne, savremene životne radosti, sa-dnevni ritam koji koincidira sa brzinom automobila, aviona, pisaćim mašinama u biroima. prolaznicima s onu stranu prozora, brzinom misli kibernetskih brojanja... Baš kao što je ne tako davno bilo lakše kao pravu savremenu operu (većem broju Ijudi) primiti npr. Orkestar usamljenih srca narednika Pejpera (Sgt. Papers Tonely Hearts Clsb Band, olbum Bitlsa) ili Tomija (Tommy) bilo kao tematski album engleske grupe, ~Who“, bilo kao „Hit meseca“ nego TV emisjje ozbiljne muzike (isključujući, naravno, one tako retke, poput one Ponelove (Ponell) savršeno medevijalno životne vizije Orfove Karmine Burane koju bi naša televizija, kao praznik i opomenu bar jednom godišnje trebalo da reprizira. Pri tom da i ne govorimo o revolucionamoj i političkoj angažovanosti i značaju ovih emisija (zar sva revolucionarna, angažovana umetnost - da bi uspostavila odnos sa masama - nije morala govonti kroz ~glasnogovomik“ kiča?). Fenomen za sebe je upravo činjenica da je snimak izvodenja kompozicije Bitlsa (paralelno se to dešava sa ozbiljnom -

102