RTV Teorija i praksa

Tomislav Gavrić

GNOSEOLOGIJA POKRETNIH SLIKA

Beleška o odnosu teorije saznanja i saznavanja slike U središtu bilo kog problema koji se postavlja u vezi sa zasnivanjem nauke slikovnim medijima, stoji pitanje postojećih vrednosti svih iskustava i saznanja posredstvom komunikacione funkcije slikovnih medija. Reč je, zapravo, o filozofski postavljenom pitanju kritike saznavanja slike koja proističe iz dosadašnje problematike teorije saznanja, ali se njene nepoznanice mogu prevesti u polje filmologije i nauke o televiziji. Jedna takva kritika postaje sastavni deo posebne naučne discipline, nauke o televiziji (Fernsehenwissenschaft) koju Erih Feldman (Erich Feldmann, Neu Studien zur Theorie Massenmedien, Ernst Reinhardt Miinchen, 1969) naziva „gnoseologijom televizije" pripisujući joj svojstva koja imaju i druge naučne discipline, jer njena aparatura zadovoljava funkcije, predmet i vređnovanje saznanja slike. Gnoseologija se, međutim, ne može ograničiti na psihoiošku analizu saznanjau Lokovom (Lock) smislu ili transcendentalno tumačenje u Kantovom smislu. Ona se, štaviše, mora potruditi da nastale tehničke fenomene pokretnih slika razmotri na isti način kao i naučni predmet saznavanja slike, to jest, kao ikonologiju. Fenomenalni karakter pokretnih slika postavlja predmet ovog saznavanja naspram prirodnog saznanja i primorava na priznavanje jednog „drugog sveta“. U ovakvoj poziciji saznajnoteorijskog fenomenalizma realističko važenje iz slika dobivenog saznanja može se označiti kao „sekundarno saznanje", pošto samo kamerom uhvaćeni predmeti stvamosti poseduju i „prirođno saznanje". Prirodno saznanje sledi, po svojoj biti, nakon „primarnog saznanja“ stvarnih predmeta i događaja. Njegova smislena percepcija počiva na nefalsifikovanom saznanju nadražaja iz spoljnjeg sveta, to jest

104