RTV Teorija i praksa

Esma Hadžagić

TELEVIZIJSKO VIĐENJE SVIJETA

SPEKTAKL SVAKODNEVICE I SLUČAJNOSTI Na Zapadu već ustoličene sociologije masovnih komunikacija, bez obzira na svoje specifične, pa tako i različite znanstvene orijentacije, ekspliciraju tvrdnju da televizija transformiše stvarnost zadržavajući pri tome samo ono slučajno i spektakulamo. Kod nas, kažu, svaki stariji „novinarski vuk“ podučava mlađe kolege tom mukotrpnom poslu polazeći od tvrdnje da nije vijest da je pas ugrizao čovjeka, već je vijest da se desilo obrnuto. I tako „teorija senzacionalizma“ i njena praksa nastavljaju da žive i u novim uslovima, istina nešto više podrazumijevajuće nego eksplicitne, više skrivene nego javno opredjeljujuće, sa polaznom premisom požrtvovanja onih koji vam objelodanjuju vijesti da za nas pronalaze sve, pa i one momente za koje vjerovasmo da su stvari s onu stranu realnog i učinci nesagledive moći prirode. To privlači pažnju gledališta (u slučaju televizije). Znanstvenici, prvenstveno iz oblasti psihologije, tu privlačnost pokušavaju objasniti tvrdnjom da se takvim informacijama spektakla i slučajnosti gledaocu pruža lažan osjećaj da prisustvuje nečem što nije svakodnevno, što nije ukliširano, što nije čin svakodnevnog umiranja. I dok gleda, a i sluša, o tom slučajnom i spektakularnom, gledalac biva neposredno ~pogođen“ u svojoj osjećajnosti i čula mu drugačije, samovoljno, rade nego uobičajeno, svakodnevno. Poslije toga neposrednog dejstva „izvora fascinacije“ može da ~proradi“ i intelekt i da se racionalno odupre pređašnjem stanju, može čak potpuno da ga negira dovodeći ga u vezu s realnošću, ali „sladak osjet niskog udarca“ ostaje i pamti se, i nikada nismo sigurni da ćemo taj „slučajni spektakularm" dogadaj, interpretiran od strane televizije, uvijek istovjetno promišljati i kasnije, dakle isto, bez obzira na situacije u kojima se nalazimo i trenutačna stanja emocije i duha. To se odnosi kako na one „televizijske događaje“, odnosno događaje

69