RTV Teorija i praksa

U DUHU DRAMSKE TRADICIJE XIX VEKA Po mnogirn osobenostima, radio-drama Bujica Stojana Srdića 6 izaziva asocijacije na tematiku i stil naturalističkog teatra, posebno na dela naših pisaca sa početka ili iz prve polovine ovog veka, na drame ili jednočinke Pecije Petrovića, Srđana Tucića, Bože Lovrića ili Реге Budaka. Kao i u poznatim dramskim delima tih pisaca, u Srdićevoj radio-drami sve se zbiva u znaku iskupljivanja tragične krivice glavnih junaka. Životno ispaštanje ima kulminaciju i tragičan ishod u dugotrajnoj vremenskoj nepogodi koja će doneti bujicu što nosi sve pred sobom, pa i kuću grešnika... Po oprobanim uzusima naturalističke dramaturgije zla kob iznosi na videlo tragičnu krivicu roditelja rodoskvrnika, čija je kćerka i sama pod kompleksom krivice jer je na svet donela vanbračno dete: to je neminovnost koju donosi porodična krv. Ako ostavimo po strani Srdićevu privrženost principima dramaturgije koja je danas ipak već davna prošlost, piscu radio-drame Bujica moramo priznati ne samo da poznaje život bosanskih planinskih zabiti (radnja radio-drame Bujica zbiva se na Ozrenu), nego i da ume, i to vešto, da gradi sažete i efektne dijaloge, oblikovane u duhu pučkog govora, ali sadržajne i, reklo bi se, uvek sa dovoljno dramatičnosti. To i jeste jedna od glavnih odlika ovog dela čiji su svi dijalozi u znaku strasnih izliva Ijubavi, straha i sujeverja, ali i osećanja tragične krivice, uz uverenje da se od fatalnosti vlastite sudbine nikako ne može pobeći. Reditelj Darko Tatić nastojao je da se, prilikom izvođenja, oseti sva emocionalna napetost koja razdire sva tri junaka ove radio-drame. Nastojao je i, bez predomišljanja može se reći, u tome i uspeo: sve vreme u dijalozima junaka bio je prisutan izraz saznanja o tragičnoj kobi, kao posledici ogrešenja do kojeg je, opet, došlo usled same njihove prirode,

6 Stojan Srdić, Bujica , radio-drama. - Prvi program Radio-Beograda, 25, XII 1986,

129