RTV Teorija i praksa

А. Š.: Možda je sportski prenos ili panel-diskusija primaran televizijski događaj, ali ako se umetnička predstava prenosi, onda je televizija tu sekundaran događaj i teško je izazvati efekat koji se u primarnoj situaciji dešava. T. T.: Moja razmišljanja se uvek ovako kreču: svaki umetnički čin, neka to bude pozorišna predstava, ima svoj ritual pomoću koga publika uspostavlja kontakt sa tim događajem. Čovek se za koncert ili predstavu posebno priprema. Pretpostavlja unapred koga će tamo sresti, sa kim će razgovarati i sa kim će sedeti posle, recimo, koncerta. Svečano se obuče, odlazi u salu, svetla se polako gase i otvara se zavesa. Sve je to deo rituala bez kojeg komunikacije sa pozorištem ne bi bilo. Čim to prenosimo, sav taj ritual eliminišemo i gledaocima dajemo samo hladno, kao što kamere uvek to čine, događaj na sceni. Gledalac, naravno, to ne prima sa oduševljenjem јег mu jednostavno nedostaje deo njegovog iskustva koji je isto tako važan za doživljaj i komuniciranje sa scenom. Naš problem je: kako postupiti da publici pružimo primaran doživljaj, kako mu nadoknaditi ritual koji je izgubio našom televizijskom intervencijom. I tu bi bio prostor koji ja nazivam medijskim razmišljanjem, artikulacija u stvari na medijski način. Zato mislim da treba praviti TV programe u studiju. Pokušati ne informisati samo o događaju, prenositi, već pokušati da se u prostoru studija stvori nova celina, televizijska i izvorna, a koja daje jedan drugi doživljaj, gde su svi elementi koje donosimo elementi nove strukture koju uspostavljamo. Mislim da bi to bila prava šansa televizije. A. Š.; Da И ste uspeli u tome? T. T.: Neke probe u tom smislu su bile. Moje interesovanje za televiziju je i bilo u tom pravcu, ali naravno, kad si deo jednog velikog mehanizma radiš u životu razne stvari. Moje izvorno interesovanje bilo je pokušati u tome. U mom opusu ima nekoliko takvih stvari. Kada sam 1967. bio spoljni saradnik radio sam jednu malu seriju pod nazivom Jugoslovenski dokumentaristi, to je bilo još 1964, kada sam predstavio jugoslovenskom auditoriju neke naše reditelje Krstu Škanatu, Jožeta Bevca, i druge. Bilo je to u vreme kada je naš dokumentarni film bio u žiži interesovanja, kada smo u svetu dobijali nagrade (Oberhauzen, Krakov). Tada smo pokušali da domet kratkog filma predstavimo putem televizije širem auditoriju, jer smo već tada konstatovali da dokumentarni filmovi nemaju dovoljno komunikacije sa publikom - niko ih nije prikazivao. Ali,

191