RTV Teorija i praksa

vratimo se na 1967. godinu kada sam sarađivao sa Angelom Miladinovom i radio u Ljubljam seriju koja se zvala Dijalozi o Шти. To je bio prvi pokušaj da se ne pravi informativna ili obrazovna emisija o filmu, već program sa eiementima koje možeš da uzmeš i sam stvaraš kao specifičnu televizijsku celinu. Elementi su ličnosti koje imaju sopstveno mišljenje, izvorno, o jednoj temi. Pripremali smo posebnu scenografiju, to smatram izuzetno značajnim delom televizijskog stvaralaštva, koju smo iz raznoraznih razloga potisnuli jer polazimo od simplifikovanog stava da je scena nepotrebna i da su značajne ličnosti i ono što će one reči dovoljni. A. Š.: Mislim da je Angel Miladinov bio izuzetno vešt pri odbiru scenograhje! T. T.: Angel je doživljavao televiziju na način koji je jedino moguć; televizija je nastala kao spektakl. Mi to uvek zaboravljamo. Televizija nije nastala kao informacija. Bitno je ugrađena potreba spektakularne fascinacije. Gledalac hoče na televiziji uvek nešto što je upakovano u celofan. A. Š.: Televizija zahteva vizueinu atraktivnost, јег ako bi prikazivala samo razgovor značajnih Ijudi koji imaju šta da kažu, kao što si pomenuo da je postao običaj, onda nema nikakrve razlike između razgovora па radiju i па televiziji. Gubi se vizuelni doprinos značajan za atmosferu. T. T.: Scenografija dočarava ono što sam u pozorištu uslovno nazvao ritualom. Tme otvaramo prostor fikciji, prekidamo direktnu jednoznačnu vezu sa realnošču - a što je po mnogim shvatanjima definicija televizije. Tim pristupom stvaramo jednu celinu, u kojoj ima atmosfere. Gledalac dobija osećaj da je pred njim nešto što je za njega priređeno u posebnoj formi, mi ga uvodimc u svet fikcije, fascinacije, nudimo mu doživljaj, iako su pred njim stvarne, „dokumentarne" ličnosti. U toj strukturi ima distance, komentara, stvoren je prostor za dvojnu artikulaciju. Gledalac oseća da nema pred sobom jednoznačnog zapisivanja iluzije neke realnosti, nego jednu novu celinu, novu realnost, čija su osnovna odredišta estetska, medijska, koja deluju istovremeno na sva gledaočeva čula i to na više različitih nivoa. A TV je taktilni medij, Gledalac oseča da je taj doživljaj značajan za njegov intelektualni život.

192