RTV Teorija i praksa

izgovornih karakteristika govornika. 8 U skladu s tim mogla bi se prihvatiti i definicija zasnovanosti zvučne određenosti ovih žanrova na autonomnosti i samosvojnosti govorne riječi kao osnovnog elementa radio-strukture. Za komunikativnu vrijednost ovih žanrova najznačajnija je svakako odrednica o njihovoj adekvatnosti auditoriju, pod čim se podrazumijeva zajedničko informativno iskustvo govornika i slušaoca, odnosno dodatna objašnjenja, ukoliko to iskustvo ne postoji. Osim vijesti, u monološke radio-žanrove mogu se übrojati izvještaj, izjava, osvrt, komentar i esej. Dijaloški žanrovi su mnogo primjereniji prirodi radio-strukture nego monološki. Zahvaljujući svojoj osnovnoj karakteristici - razgovoru, koji je temelj dijaloških žanrova, oni posjeduju izvanrednu komunikativnu vrijednost, dok im je informativni značaj manji nego kod monoloških žanrova. Ova vrsta žanrova, zapravo njihovo oblikovanje podrazumijeva dvostruku supsumaciju. Za razliku od monoloških žanrova kojima, uz osnovni znak - govornu riječ, mogu biti pridodati akustički i muzički zvuk ili element tišine, radi pojačavanja efikasnosti poruke, ali gdje ti dopunski elementi zadržavaju svoju autonomiju, dijaloški žanrovi supsumiraju verbalnu i averbalnu materiju, supsumirajući istovremeno iskustvo sagovornika, njihove različite govorne osobenosti i raznorodne doživljaje određene komunikalivne situacije. Kao osnovna forma govornog komuniciranja dijalog, organizovan i otposlat radiofonski dajc, u stvari, na uvid slušaocu izvanredno bogat spcktar audilivnih senzacija i polučuje isto tako širok spektar cfckata. Prije svega, dijaloška forma govora u komunikativnom činu posredovanom radiofonski, budući da uvijek podrazumijeva najmanje dva govornika, omogućava

8 A. Dragojlović, Vokatna liinost radija, Biblioleka RTV - lcorija i praksa, RTV Bcograd, 1985, slr. 150/151.