RTV Teorija i praksa

dvosmjernu komunikaciju i recipročnu izmjenu uloga i razmjenu poruka među njima. Dijalog, zatim, predstavlja i stvaraiački čin višeg ranga. On se dešava u konkretnom prirodnom ili vještački konstruisanom prostoru koji ima svoje osobenosti, svoj fon. Svojom ekspresivnom vrijednošću, zahvaljujući svemu pobrojanom, dijaloški žanrovi aktiviraju slušaočevu pažnju i uključuju ga, na određen način, u komunikativni čin posredovan radiofonski. A svojom neposrednošću ovi žanrovi kao element radiofonskog izraza obezbjeđuju slušaocu i osjećaj sveprisutnosti i kompetentnosti. Sa stanovišta komunikacijske vrijednosti dijaioških žanrova, važno je izdvojiti dva načina njihove radio-prezentacije; 1. dijalog vođen uživo, uz mogućnost direktnog uključivanja slušalaca i 2. ranije snimljen, montiran i naknadno emitovan dijalog, odnosno razgovor radio-autora i neke važne ličnosti, o nekom važnom pitanju. Razlike između ova dva načina oblikovanja dijaloških žanrova zasnivaju se na njihovoj različitoj vrijednosti u informativnom i komunikativnom smislu. Unaprijed određeno značenje snimljenog i montiranog razgovora približava dijalošku formu po informativnoj vrijednosti monološkim žanrovima, dok nepredvidljivost dijaloga vođenog uživo povećava njegovu komunikacijsku vrijednost, približavajući ga polifonijskom radio-izrazu. U dijaloške žanrove koji se najčešće koriste u radio-prezentaciji mogu se svrstati anketa, intervju u svim varijetetima, panel diskusija ili „okrugli sto”, konferencija za štampu i polemika. Polifonijskižanrovi predstavljaju najvišcznačniju radio-strukturu, mada nam se čini da naziv, u etimološkom smislu nije sasvim adekvatan onome što oni komunikacijski stvarno znače. Naime, pridjevom „polifonijski” označava se svaka mnogozvučnost ili višeglasnost koja se uglavnom odnosi na sviranje i pjevanje, znači na istovrsan znak, znak istovjelnog porijekla, Sto konsekventno podrazumijeva i

48