RTV Teorija i praksa

dvoru i u saboru, pred carem i drugirn dostojanstvenicima i moćnicima, gde je do punog izraza dolazilo pridvorno ponašanje i licemerje. Od režije se moglo očekivati više tonske nadgradnje, naročito u sekvencama u kojima se govorilo o tome šta sve propisuje Dušanov zakonik za pojedine prestupe. Gojko Šantić kao Car Dušan uspeo je da glasom i dikcijom istakne ličnu rešenost moćnog vladara da uspostavi pravične odnose u carstvu. Od ostalih interpreta istakli su se Milan Mihailović, Ivan Jagodić. Branko Vujović, Milutin Butković, Slavko Simić, Milorađ Stepanović, Darinka Đurašković i dr. Stereofonski snimak Nikole Nikolića odlikovao se preglednošću tonske slike, što se naročito ogledalo u razgoventosti masovnih scena. Takođe, Nikolić je istančano plasirao različite efekte, koji su bili posebno naglašeni u prizorima nasilnog mučenja i pljačke. JOŠ JEDAN SUSRET SA ANDRIĆEVIM DELOM U seriji Radio drama Drugog programa* izvedena je premijera Proklete avlije Ive Andrića, koju je za izvođenje na radiju dramatizovao Zvonimir Kostić. Prozna faktura Andrićeve Proklete avlije prožeta je škitim, ali vrlo indikativnim dijalozima, koji, zajedno sa pomno izgrađenim opisima, čine filigranski izatkanu metaforu života i postojanja u sudbinskim omeđenostima pojedinačnog trajanja. Čitava pripovedačka slika u Prokletoj avliji, u kojoj se kao giavni junaci pojavljuju fra-Petar, Haim i Ćamil-efendija, ponire u esencijalnu suštinu postojanja i u okviru precizne projekcije, na poprištu bez senki, savršeno jasno, otkriva sve ono što se može nazvati Ijudskim: sagrešenja i prestupe, zablude i laži, naivnosti i podozrenja, optimizam i veru u moć prevazilaženja zamki života... Naravno, veoma je teško pretočiti višeslojnost proze u dramatizaciju, pa je zato, svojevremeno, i propao pokušaj scenskog prikaza Proklete avlije u Jugoslovenskom dramskom pozorištu /1962/. Ali, ono što je nepogodnost za pozorišni izraz i za scenski prikaz, ne mora biti kadaje reč o izvođenju pred mikrofonima. Prilikom radio izvođenja moguće je izdvajati i naglašavati pojedine delove, slobodnije uspostavljati i preplitati određene linije, na kojima se reljefno gradi tok iskaza nekog odjunaka i tako jasno projektuju njegove intimne preokupacije. U takvom postupku često i suzdržani dijalozi dobijaju u sugestivnosti, a postiže se i toliko

4 II program Radio Beograđa, 24. IX 1992.

132]