RTV Teorija i praksa

prepliću obične životne priče sa elementima fantastike, otkrivajući pojedinačne naravi, psihička opterećenja, koincidencije čudnih pojava sa realnim zbivanjima i nenadanim sudbonosnim preokretima. U osnovi psihološka, radio drama Zvezdane Šarić ne obrađuje sudbinu samo glavnog junaka, Igora, opterećenog tragičnim događajem i nesporazumima u detinjstvu, koji su ostavili trajne posledice na njegovu psihu, nego daje i sliku naravi naših Ijudi, spremnih da se bez ustezanja upuštaju u tuđe intime, uz sklonost ka pridavanju izuzetnog značaja pojedinim pojavama, što se ne može drukčije označiti nego kao sujeverje. Fino izvedenim pretapanjima prizora iz prošlosti sa dosledno realistički dočaranim scenama iz savremenosti, Zvezdana Šarić nije samo dokazala postojano osećanje radiofonskih mogućnosti. nego i vanrednu inventivnost u građenju simbolističkog dramskog postupka, koji je učinio da delo dobije i obeležje tajnovitosti, kao odgovarajuću protivtežu realistički prikazanim scenama životne svakodnevice. Po učinku glavnoga simbola u delu, slepoga miša, delo dobija čak i sablasne konture, ali uvek u funkciji osnovne ideje iskazane u naslovu, prema kojoj je čovek često nesposoban da shvati smisao događanja oko sebe, kao i htenja onih pokraj sebe, budući da je zatvoren u Ijušturu vlastite sebičnosti i opsednutosti svojim problemima. Projekcije sećanja glavnoga junaka vešto su interpolisane u osnovni tok dramske priče čiji je smisao da ukaže na permanentno prisustvo prošlosti u životu, ispunjenom bizamostima ispraznih razgovora obeleženih željom za ogovaranjem isto kao i sujeverjem. Dobro je što se režije radio drame Čovek je slep, osetljiv i sebičan prihvatila Olga Brajović. Ona kao da se specijalizovala za režiju dela u kojima se prikazuju čudne, tajanstvene, reklo bi se nemogućne pojave u životu. Obeleživši jasnim zvučnim efektima sva pretapanja iz savremenosti u prošlost, iz realnog u natprirodno, Olga Brajović je pomno gradila sve sekvence, akcentujući svaku bitnu pojedinost, bilo da je reč o kazivanju glavnog junaka ili o njegovom prisećanju na događaje u detinjstvu, ili pak da su u pitanju reakcije na zbivanja u savremenosti. U glumcu Milanu Mihailoviću reditelj je imao pravoga interpreta za ulogu Igora: on je umeo glasovno da ovaploti unutrašnji konflikt ličnosti, baš kao i nastojanja da ga pred drugima priguši i prikrije. Za uspešno izvođenje ove drame zaslužan je i Nemanja Todorović, član Dečje dramske grupe Radio Beograda, koji je sa nesumnjivom sigurnošću nastupio u

147