SRĐ

U to zvonilo ponoća i gospar će Lukša ocepiti gostaru stare mavasije, a da bi nazđravili mladomu ljetu. Nalio u kupice zlatajli-vino, a neko kuc, kuc na vrata. Irene onako vesela sune se da otvori, i eto ti vitka časnika, te gizđavo pozdravi gospare, ali dakako njemački. Sad se Irene od veselja razraholi: „Gospodin Vilhelm Kaufmann, časnik . . ." Svi se skladno poklone. Dovrši Irene: „Мој vjerenik . . . ne zna naški ..." Mato ti šapne gosparu Peru: ,.Što se ljuck'jem trudom uzdignulo, S mladog lj eta u tugjina pogje . . ." I ovo nam je prvo kolendanje, u duliu metamorfoze modernog Dubrovnika ..." Pero će ironički, ali šapatom: „0 mein liber Augustin! . ." Slijedi prekazivanj e: — „Mein Onkel, der Herr Graf. . . ." Mato će se prvi prilagoditi, a da podvori gospodina barona Kaufmanna, a samo su za časak ostali ukočeni, kao gromom ošinuti, okorjeli Dubrovčani gospar Lukša i Fra Dobro; ostali su se smijali i čevrljali skladno s inostrancem. Kad se Lukša razabrao od nenadne, ovako će fratru: — „Tragjedija se obično svršuje s katastrofom, a u našemu modernomu Dubrovniku sve se porodične komedije i tragjedije svršuju suđadbom za kakva Kaufmanna — piu o meno baruna.— I ovo mi je kolendanje za mlado ljeto . . ." U to se začuje izvan zora muzika niz Boninovo, te udara: — „Lijepa naša domovino . . ." Društvo će da se razigje, a Fra Dobro će na rastanku stisnuti Lukši desnicu: — „Sveti Srgju, ne daj na nas rgju, Sveti Srgju, ne daj na nas grgju! I zbogom! . ."

U Višnjici, na Kolende 1902.

Živko.