SRĐ

— 125 —

Kad je dakle g. Jensen stavio u zagrađi (Kaznačić), to je on jamačno mislio na staroga Kaznačića, biva na Antuna, a toga smO nmijenja i mi, jer je ovaj Kaznačić bio učenik skolopa F. M. Appendini, a gore pomenuti se članak uprav odnosi na Appendinijev prijevod „Osmana". U potvrdu ovog mišljenja istaknut nam je još tu okolnost, da je Antun Kaznačić držao u prevelikoj cijeni svog nekadašnjeg nastavnika, s kojijem je stajao u posve prijateljskoj svezi, te mu je, po smrti, iznio i životopis u knjizi: „А perpetua onoranza del Padre F. M. Appendini - '. Ragusa, 1838. V. A. laimštine đubrovaeke postavi se uporedo s ouom iz vremena Auguetova; i svijetla imena: Stajiuo, Ferićevo, Kuuićevo, Zamaujino, Eestino, Keršino i Urbana Appendini, koji i ako stranae rodom, шо/,е se kazati da je pravi Dubrovčanin radi duga boravka u Dubrovniku, blistaše se i blistaju se živom slavom, koja potjeee od one prvijeh pjesnika Laeija. Tako popjevke, sve ilirske, otvaraju povjest slovinsko-dubrovačku; Osmanida Gundulićeva, u kojoj je oponašanje smiješano s izvornošću, bilježi sredinu; prijevodi Kunićeva Ilijada i Zamanjina Odiseja, u kojima je sve oponašanje, bilježe zadnje doba. — Ove kujiževne mijene bjehu posljediea položaja grada Dubrovnika, koji naiazeći se megju urogjenom Slovenima čelienosti, i ljuekom talijanskom pitominom, u materijalnom dodiru položaja s prvoui, a u duševnom doticaju nauka s drugom, sakupi svu evrstinu što mu je prva uudila, a obuoe se u uglagjene oblike, što je druga nametala. 1 naj prije trebalo je da evjeta ilirska književnost, jer se je ova sama po sebi nametala puekijem govorom u Dubrovniku, i postajaše izvorna i nasijedna; za njom latinska (jer ovijem jezikom raspravljali su se javni posli), која se uvlaeila iz daljega, utieajem visokijeh krugova društvenijeh i pokazivala se kao steeena i zgodna za oponašanje. Po sredini su se obadvije stopile, a na krajevima vide se osamljeue i razliene. Dakle po javljenijem promjenama nadahuuća, jakosti, ljuekote i uglagjenosti napredovala je ilirska dubrovaeka književnost, kad se pomoli Gundulić (g. 1638.). — Veoma zaslužni 0. Prano Appendini piarista iskitio je tomu dieni spomen i naveo je naslove a i odlomke u izvornom jeziku, кзо i u prijevodu talijanskomu i latinskomu u drugoj knjizi svoga znamenitoga đjela o povjesti i književnosti dubrovačkoj, pečatanoga u Dubrovniku u đvije knjige kod Antuna Marteeehini g. 1802 1803. — Tu je reeeno da do onoga vremeua prodro je koji prijepis one pjesmo eak i u njeke sjeverne gradove, gdje su joj se u velike divili; i navodi još i pohvalu Fortis-ovu blagoj slađosti stihovanja i lakoj prirodnosti rime, za što ilirski narod i dubrovaeki mogu se ponositi da su proizveli svoga Omera. — Tu se još govori o pečatanju Osmanide, ilirski, koje se pripremalo. — Osmanida izide na svijetlo g. 1825. tipima istoga Marteeehini, zaslužnoga nakladnika i knjižara, rodom iz Mletaka, a nastanjena u Dubrovniku; razdijeljena je u tri knjige. — Napokon g. 1827. izagje prijevod talijanski, koji nam dade prilike da upišemo ovaj članak.