SRĐ

— 214 —

besprijekorne, a naći vazda izgovora, pa joj zakratit da ide u kuće, u kojoj stanuju ili dolaze razuzdana momčad. Bilo bi dobro, ako je moguće, pratit je u tijem oblazima. Osim toga treba pokazati prijaznost, lubazuost i zauzimane za ženu; ne udaUvati se od ne nego za vrijeme, koje traže posli, i ne pustit je da se 'udube u razmišjane i u opasno iščekivane. Va\a joj poštediti dosadu; gledat je pozabavit; vodit je na šetnu; uastojat da bude preko dana zaposlena oko domaćijeli malijeh stvarčica, što je lako stvorit u porodici. U jednu riječ treba zaštitit svoju ženu od društva, otl prirode, od svijeta, pa i od same ne. U tome sastoji naj svetija dužnost čovjeka, koji čuva svoju sreću. I tako Uibeznoni i budnom zaštitom jedino možemo ženu očuvati. Boje je preteći pogrešku nego je izvršenu kazniti. Covjek jak, hitar i pametan, koji pozna svijet, može očuvati čistu i netaknutu svoju ženu i kad je ona lakoumna i zlu naklona. A naprotiv slab muž, ravnodušan, bez haraktera i opita, izgubi zaručnicu i kad je poštena i kreposna. To je moje mišlene! N. Hagj Веу Turski generalni konsuo u Dalmaciji.

Jir

Narođna pjesmica.

Djevojka je ruže brala, Da bi kitu napravila, I dragomu darovala. Djevojka je dune brala, Da bi košic napunila, I dragomu darovala. Med je ona kupovala, Da bi čašu napunila, I dragomu darovala. I zlato je kupovala, Da bi pojas izradila I dragome darovala.

Vidjela je seka mila, Ovako joj govorila: „Što će dragom ružičice, „Kad su ruže tvoje lice; „Sto će dragom slatke dune, „Dune su mu prsi tvoje; „Sto će nemu dar medeni, „Med je celov tvoj \uveni; „Sto će nemu zlatni pojas, „Nek' ga pašu ruke tvoje, „Zavij mu se oko vrata".