SRĐ

— 249 —

„пај 1нДе stvari što su dobavili; onako isto kako bi oni želeli primiti ,,da su u potrebi. — Hvale vrijedni su vjernici, ako javno milo„stinu dijele; još hvale vrijedniji će biti svaki put, kad je uzdijele „tajno." 1 ) I u tome je Izlam složan s uzvišenijem Evanđelskijem moralom: ,,Da ti tvoja lijeva ruka ne zna što čini tvoja desna." Dakle svojevolnu milostinu smatra Muhamedova vjera dobrijem djelom, i ako nije dužnost vjerska, dogmat. Ali ima i druga vrsta milostine, što je dogmat i član vjerovana. Vjera Muslomanska ima samo četiri dužnosti: Molitvu, pet puta na dan; post o Ramadanu, jedan mjesec na godinu; poklon u Meku, jednom samo za života i to za one koji mogu; i napokon, Zekat, prilog siromasima, utvrđen na 40-ti dio dobara svakoga bogatoga ili imućnoga Muslomana. Riječ Zekat, koja znači očišćene, dokazuje da zakonoša hoće da podari djelu isti smisao: očistiti svoja dobra razdijelivši jedan dio siromasima, eda ostalo bude dobro stečeno za vlasnika. АИ posledica ovog mudra zakona ne ustavja se samo na tom mjestu. Kad se malo razmisli, taj zakon ima neki pravac i namjeru više političku nego vjersku. Određujući siromasima pravo na udioništvo imana bogataca, i uglavlujući da su bogataši jamci i zauzetnici živlena siromaha, Muhamed je ustanovio pravo načelo bratimstva među Muslomanima, osnovu zajednice i snage, nepremašiv pretečni lijek proti socializmu, koji strahovitijem klicama, te neprestano rastu, mi vidimo, da prijeti osnovama današnega Evropejskoga društva. Tijem općijem dijejenem arapski prorok ne samo pobolšava stane siromaha, gotovo istiskuje siromaštvo, nego još udiše bogacima osjećaje darežjivosti i zakonitog milosrđa, što bi iz uih zanago istisnuo osjećaj prirodnoga samoživstva; za tijem gasi svaku iskru srčbe, što bi uboštvo moglo da izleže u siromahu proti bogatašu, i spaja jedne s drugijem vezom iubavi i bratimstva, što se i danas opaža među dobrijem Muslomanima. Socializam ne može imat nikad pristupa Muslomanskom društvu, a Muhamed je bio veliki političar u ovoj ustanovi kako gotovo u svima.

') Sura II. k. 266 i uastajne.