SRĐ

— 338 —

Tvrda vjera. — Crtioa Svet. Ćorović.

Negdje pred ponoć strahovito lupnu nešto u avlijska vrata kuće Hogića. Vrata se, s treskom, otvoriše i u avliju uleti gologlav čovjek, bez oružja, u odrpanijem, iskajišanijem ћаЏпата. — 0 Mujaga Hogiću! — dreknu iz svega grla. Mujaga se prenu iza sna, odbaci jorgan *ša eeb.g, i skoči iz dušeka. Onako, u odrenijem ћаЏпата, zgrabi čovjek pušku «a čivije i izleti do pengera. — Ko bi noćas? — viknu. — Ja sam, — odgovori mu glas iz pomrčine, — ja, Panto Hagov . . . Bježim od potjere i uletio sam u tvoju kuću đa sačuvam glavu. I ko čovjeka te molim, da me primiš, na božju vjeru, pod tvoje šjeme, samo do zore ... Mujaga se trže i okameni se od čuda. Panto Ilagov bio jedan od naj zloglasnijih uskoka i hajduka. čovjek, koji je posjekao do trideset glava! I on sada da primi dušmanina svoga u svoju kuću! Ipak se ne razmišjaše dugo. Stari običaj, da svakoga u nevoji, — ko ti u kuću đođe na božju vjeru, — moraš primiti, ne dade mu to. On samo izviri malo boje, — bojeći se prijevare od strane Pantine, — da se uvjeri: ima li onaj puno oružja na sebi. A kad. kroz mrak, poznađe, da čovjek nema ništa, on samo mahnu rukom. — Hajde gore meni! —■ reče. —• Vjera je tvrda, da ti u mojoj kući ništa biti ne će. Za čas eto Pante u negovoj sobi. Mujaga užde svijeću u čiraku, da ga bo],e vidi, i ponudi ga da sjedne. I sad tek opazi, kako je jadan ovaj liegov gost. Lice i ruke izgrebane mu od šib\a kuda se provlačio, kroz ћаЏпе izviruje golo, ranavo meso, a iz noga, na kojima ostali tek neki tragovi od opanaka, šiba krv i teče po ćilimu. — Ih, jadan brate, grdno li si se nasakatio, — reče Mujagn. I brže otrča po leđen i ibrik, da mu pomogne oprati so. I sam mu poče previjati noge nekakvijem krpama od starijeh ćerećeli košu^a . . .