SRĐ

— 626 —

I ma da ga uze pute, S lica mu se pr'jegor čita, Nema bore zabrinute. Cvrstim krokom on do sjajnog Nimrudovog priđe trona „Nešto si me zvao, reče, Vladaoče Babilona!" Cuti Nimrud sred pr'jestola, ćuti dvorba izokola. Najedanput кб posprdno, „Pogledajte, reče, sluge! Poslanik nam to je boga, Sazdateja, svemoćnoga! To je onaj, rad koga sam I pozvo vas, sluge moje, I'a mu jednu kazuu daino K6 dostojna sveca što je! Naj bo],e je 11a spalište, U pepeo nek se stvori, Ta bog negov svemoćan je, Ne će dati da izgori!" — Na spalište! Na spalište! Poslušno se dvorba složi. Nimrud viknu na robove, Da se odmah vatra loži. 2 Pod Babelom, tvrdim gradom, Gdje se Furat r'jeka lije, Rasplarnto se grdau ogan, U nebo se plamen vije. Izokola, na sve strane, Pritisnuo narod poje, Naspram ogna tamo blista Nimrudovo prijestoje. S nestrp^enem sve to čeka, I na sjajni pr'jesto pazi, —■ Sto ga nema? — Sve se pita, — Sto car više ne dolazi! Najedanput rog odjeknu, Šapat nasta — Nimrud ide! —

Laka četa konanika Iz Babela tad izide. Medu nima, sav u zlatu, Jaše Nimrud b'jesna hata; A za nima gelat vodi Ibrahima savezata, Mir, tišina na sve strane, Cio narod nice pade Svome caru, tirauinu Odanosti znake dade. I pr'jestolu blistavonie, Kad zločesti Nirnrud stiže, Na rukam ga sjajna dvorba Na visoko mjesto diže. I s osin'jehom punim zlobe Tad gelatini znake đade, A Ibrahim sred lomače, U čejusti ogna pade. „Sad neka ti pomoć pruži, Moli tvoga višneg boga!" Podrugjivini glasom reče Nimrud, srca zločestoga. 3. Pod Babelom, tvrdim gradom, Gdje se Furat r'jeka lije, I posjedni plamen vrio Strašnog ogna izumrije. Al' što strepi narod cio, U Babelskom ravnom poju? Sto l'je Nimrud tako taman Na zlatnome prijestoju? — Gle, lomači posred žara, Zdrav i čitav Halil*) stoji, Cela vedra, oka bistra, Na porugu katil' svojih! Slušaj, Vjerni, što Višnega Zapov'jesti sl'jediš Boga, U najvećoj opasnosti U n ne gubi nada svoga! Osman A. Đikić.

*) ilalil-IIazreti Ibrahim,