SRĐ

— 699 —

Mucio se Svetite], pa opet i govorio i ueio a starac za nim. Kad se Svetitel umori, poce Arsenije, a kad se i. ovaj umori, prihvati Domentijan. 1 on se umori učeei, a starae ne nauči riječi tijeh. — Znaš li, Nemahicu Savo, što još krace? Eto vidiš, star sam, pa ni tijeh eiglo nekoliko rijeei ne mogu da naučim i zapamtim, a mano ili je, mnirn, nego prstiju na rukama mojijem!... —• reee starac bono. Nasmiješi se Sv. Sava i stade ga učiti kako da se prekrsti. Pomogoše mu i učeniei i sva trojica naučiše napokon jadnoga starca. Rlagoslovi Sv. Sava starca i oprostiše se s nim i krenuše, Starac irn hlagodari i isprati ih do mora, do đemijc, krsteći se jednako i šapućući da ne zaboravi. Sj(>de SvetiteJ u demiju i naveze se na sine debelo more put Zetskijeh strana hramu Sv. Arandela Mihajila na Prevlac-i u Boci, a starac stajaše na obali i gledaše ih kad se krenuše, krsteći se jednako.... III. A Sveti Sava sjeđaše u đemiji koja plovjaše morem, i gledaše kako se gubi malo po malo obala. I polako mu se sklapahu oči, dokle ga umor ne savlada i on ne zaspa tihijem snoin, a đemija plovjaše mirnom pučinom. U jedared se trže SvetiteJ, jer ču viku s mora i još veću viku ču s demije od uplašenijeh mrnara i putnika na hoj. Nešto se vajalo morem od obale i primicalo sve bliže đemiji i vikalo. I'renu se iza sna, protre oči i vidje čudo neviđeno, nevjerovatno očima! Vidje i Sv. Sava, vidješe i svi na đemiji, kako čovječja neka pi'ilika hita demiji; korača preko mora kao preko ravna poja, maše rukama put demije i viče, a vjetar donosi glase: „Stani! Ouj me, Nemaniću Savo!" Na zapovijed Savinu sviše mornari jedrila, uvukoše vesla i zaustaviše demiju. Začuđeni staše i čekahu ga. A on trčaše pouzdano po talasima, i kada stiže demiji, poznaše učenici onoga starca što ga malo prije nčahu molitvama. — Šta je"? — zapita ga začudeno SvetiteJ. — Koga tražiš?