SRĐ

- 703 —

Narod jo praznovao! Zašto? Je li znao to? Ne. Javili su mu da će praznovati . . . i taj je narod praznovao. Bio je zadovojan, bio je radostan. Do u veče ostaće veseo, po zapovijesti vlasti, a sutra biee svršeno. O gluposti! Gluposti! Gluposti Judska sa neizbrojnijem izgledima, sa neizbrojnijem promjenama, sa neizbrojnijem prividnostima! Veselilo je se, po eijeloj Franeuskoj, uz prah i zastave! Zašto je ovo narodno vose|e? Radi slav|ena narodnog imuestva sutra dan po novom zajmu? Radi slav|ena pos'veeena slobode onoga istog dana kad se je ukazala, strašnija no carska ili krajevska tiranija, tiranija republikanska ? ... Lutao sam po ulicama dok javno veseje ne posta neizdrJivo. Orfeoni su rikali, zapajive smjese prštale, gomila se muvala, derala. 1 sav taj smijeh izražavao je isto glupo zadovojstvo. Ла sam se nalazio, slučajno, ispred crkve čija sam dva torna iz daleka vidio, uoči toga dana. Ušao sam u nu. Bila je prazna, visoka, studena, mrtva. U dnu mračne pjevnice svijetlilo je, кб kakva zlatna tačka, Božje kandilo. 1 ja sjedoh u ол г о ledeno odmaralište. S po]a, čulo se je p-raskane raketla i graja naroda, ali tako daleko da mi se činaše kao da dolaze s kakve druge zemje-. I ja otpočeh da razgledam jedan ogroman obojadisan prozor koji je sipao u zaspali hram gustu luhičastu svjetlost. I on je prikazivao jedan narod, narod iz jednog drugog stojeća, kako je nekada proslavjao praznik, praznik kakvog sveca, nasigurno. Mali od srče Judi, čudnovato odjeveni, penahu se noseći litiju duž velikog starinskog prozora. Nosili su crkvene zastave, jedan ćivot, krstove, voštanice, i hihova otvorena usta nagoveštavala su pjesme. Nekoliko liili igrahu, dignutijeh rulcu i nogu. Dakle u svima svetijem postajama, vječita gomila vrši ista djela. Pređe, siavili su Boga; danas, slave Repubiiku! Eto judskog vjerovana. Mislio sam na hijadu stvari, na one mračne stvari sa dna misli, koje se penu na površinu, jednoga dana, a čovjek ne zna zašto. I govorio sam sebi da crkve imaju nešto dobro u dane, kad se u nima no pjova * Ude neko brzijem i lakijom korakom. Obrnuh glavu. Bila je to jedna žena! Išla je brzo, zastrvena, oborene glave, do ogra-