SRĐ

729 —

Legenda o čovjeku sa zlatnijem mozgom. (lospođi koja je iskala veselijeh pripovijedaka. — Alphonse Daudet Citajući vaše pismo, gospođo, osjećao sam neku grižu savjesti. Srdio sam se na boju mojijeh pripovijedaka koja je kao neka polu-korota, i bio sam se zarekao da vam dadem danas nešto veselo, nešto mahnito veselo. 1 najzad, zašto da budem tužan? Ja živim na hijadu vrsta daleko od pariske magle, na jednom svijetlom brežujku, u zemji tamburina i miskatovog vina. Oko moje kuće samo je sunce i muzika; tu su koncerti lastavica, orfeji sjenica, a jutrom kosovci koji galame kulri! kurli! Zatim, u podne, cvrkavci, pa ćobani što sviraju u svirale, i crnomanaste djevojke čiji smijeh odjekuje u vinogradima. Odista je nezgodno mjesto ovdje da se umire od jada; naprotiv, trebalo bi da šajem gospodama pjesme ružičaste boje j kotarice pune nestašnijeli pripovijedaka. Ali, ne! Ja sam ipak odvec blizu Pariza. Svaki dan zap|uskuje do inojijeh borova talas negove žalosti ... 1 u času kad pišem ove redove, stiže mi glas o smrti jadnoga Šarla Barbara, i za to je moj mlin sav u koroti. Zbogom lastavice i cvrkavci! ja nemam više srca ni za što veselo... Eto zašto ćete, gospodo, mjesto kakve lijepe i šajive priče, i danas imati jednu melanholičnu legendu. Bio je nekada neki čovjek koji je imao mozak od zlata; da, gospodo, mozak od sainoga zlata. Kada je došao na svijet, liječnici su mislili da to dijete ne će živjeti; tako inu je glava bila teška a lubana ogromna. Međutijem ono je živjelo i raslo na suncu kao kakvo lijepo stablo maslinovo; samo ga je 'dgova velika glava često povodila da je bila žalost vidjeti ga gdje se idući sudara o svaki namještaj . . . Cesto je posrnuo. Jednog dana skotrja se sa jednog perona i udari čelom o jednu mramornu stepenicu i negova lubana zazveča kao kakva gvozdena ploča. Mislili su da je mrtav; ali kad su ga digli, nađoše mu samo jednu laku ranu sa