SRĐ

— 1045 —

Zalutao. Slika iz varoškog života.

— „Doklo ćeš ti produžavati tako? Zar ti misliš štogod'?" — „Razumije se da mislim, — toliko mislim da sam već poceo da se gubim u tijem mislima." — „Тако mi se nešto i cini; ti kao da radiš sa tijem gubitkom! Trgni se, ostavi se tijeh ludorija, pa pođi putem kojijem te sreća vodi, koji ti je udes označio!" — „Ра ko je drugi mogao oznaciti? Ima li moćnije ruke od negove?" — „Те puteve ne oznacuje tvoj udes nego tvoja lakomislenost, koja će te najzad dovesti do propasti. Te pjesme su te toliko zanijele, da si ostavio svoj rad, zapostavio svoj poziv, pa si se latio onoga što će te osramotiti, a tvoj rad uništiti!" — „Ali kad ja pokazujem da imam dara za ovaj poziv, koji mi može slave donijeti, št.a ćeš reći na to? Je li to igrane sa svojom srećom, titrane sa svojom budućnošću? Ti misliš da je moj poziv da po cio dan sjedim za ovom tezgom, da pijarim za dvadeset para, da se svađam za svaku krajcaru i da svaki dan trpim uvrede od onijeh, od kojijeli ne moram. Pa ne moram — i ne ću! Ostalo mi je toliko da mogu kroz kratko vrijeme pružiti svijetu svoje „prve pokušaje"... ja znam! ja sam uvjeren, da to nije nikakva obmana, da to ne donosi moja umišjenost — nego tvrdo uvjerene u svoj dar! Pa zašto bih ja svoj dar satirao za tezgom i ubijao ga ovom trgovačkom zacmalošću, za koju ni najmane duha nemam. Ti kažeš da to nije moj poziv, da ovaj put ne vodi mojoj sreći, jer ga udes nije označio; ali ja ti kažem: da je to moj pravi poziv, a ovaj rad što sam do sada vršio, bio je onaj put, na kome sam ja zalutao, jer mi ga udes nije obiježio." I— „Milorade, ja ti ovo kao prijateju govorim — poslušaj me! Najzad i sam ćeš doći do tog uvjerena, kad uvidiš da sve što si napisao — ne vrijedi ništa!"