SRĐ

— 1046 —

То bješe oči u oči, nešto najsmjelije, najveca istina koja satire; pa još kad se ta istina tice onoga koji je uvjeren da je ta istina puka laž, koja potice iz zavidji vosti, onda ona gnevom raspali živce, uzbuni krv, rastroji um. Milorad bješe u licu strašan; sa pogleđima koji sipahu mržnu i prezirane uzviknu: — „Ne moram da slušam tvoje savjete, ne moram da snosim tvoje uvrede... napo}e!..." i pojuri na nega. Marko ga gledaše pogledom punijem bola; žao mu bješe prijateja i ode iz dućana šapućući: „Jadni Milorade, ti si zalutao!" Milorad sav blijed od lutine stupaše krupnijem koracima po dućanu. Gnev ga bješe toliko uzbunio da je drhtao cijelijem tijelom, noge mu padahu na zem|u kao odvalene. Ove su ga rijeći potresle, jer se nikad nije nadao da ih cuje od svoga naj bo|eg pi'ijatela. On šaputaše: „Zarjeto prijatej? Zar je to drug? On može tako što da mi kaže, on može tako da me vrijeđa! Sta može da se cita iz ovijeh riječi, šta može drugo da se ogleda nego uvreda, laž, zloba, pakost i zavidjivost! On ne može — ja mogu! Negov je duh zastario, ugliblen u onijem marijašima koje tece i skupla, ili... on ga i nema, — nema poleta, pa da se trgne iz tog ništavila, iz tog blata, da taj muj zbaci sa sebe; on bi možda to htio, ali nema svega toga, te da mu se misli zanesu Jepšijem i uzvišenijim idejama. Pa zar sam mu ja kriv za to'? Nego, ovako je bo'e — bar smo na čisto. Sad vidim koji su mi pravi prijateji, a koji su ti što navlače obrazinu na liee, pa pakosnijem, gnevnijem osmijehom koji se krije pod podlijem sažajenem — žude da smrve moj duh!" Ovako lutit, krupnijem koracima, mlateći rukama po vazduhu, i đokazujući sam sebi da je u pravu, da je zaista ovaj put kojijem je pošao pravi i istiniti put, koji će ga odnijeti i sreći i slavi, put koji će mu osigurati budućnost, poce da se gadi sam od sebe; sve što bješe u dućanu, postade mu mrsko i gledaše mrskijem pogledom kao da je htio ognem toga pogleda da sprži svaku stvarcicu, koja bješe u dućanu i koja ga potsjećaše na grošićarene, i jutna mu pređe u neki gadni pudUvi smijeh, spopane ga zatijem stid od samoga sebe, pa šaputaše: „А1а sam ja zalutao! al'a sam ja zalutao!... i ja ovo da budem! svaciji sluga, pred svakijem da se klanam! svakome da ugadam! Zašto?... Ni za što! Za marijaš što će da mi ostavi!...