SRĐ

— 1050 —

I on smjesti sve svoje knige kod sebe. Kako koji dolažaše u đuean da što kupi, on bi mu dao i svoje „Prve pokušaje." Jednom mu dođe Marko. Na prvi pogled, koji bješe uprav|en na Milorada, stade kao ukopan. Izgled iiogovog liea gotovo ga zastraši. Kosa mu bješe gusta, velika i neoeešjana i padaše preko tjemena, oei mutne i iz nih blistahu pogledi nalik na onu svjetlost sunčanu koja prodire kroz guste oblake. Lice mu bješe blijedo. Poguren sjeđaše za svojijem stolom i pisaše. Ovaj ga izgled uplaši i 011 promuca: — „Milorade, ako Boga znaš, prcstani!* Milorad se trže iz ovog zanosa na ovaj glas, pa ugledavši Marka diže se. Tijelo mu dobi nekakav izgled koji hoće da gospodari; oci se zasijaše tmulo, pa kao da su govorile: ,,Vi ste ništavila!" — Diže ponosito ruku i reče: —■ ,,Ti me pratiš kao zao duh!" — „Milorade, vjeruj meni, prestani! . . okani se tijeh ludorija! Trgni se iz tog zanosa, јег docnijc ne ćeš moći." — „Zar sad u početku moje slave? Zar sad kad svjetina gomilama juri k meni zbog mojijeh „Prvijeh pokušaja"? — ,,Da, sad, jer taj svijet hoće da se smije, hoće da se igra!" — „То je zloba, to je pakost, zavist . . . a ti si InUa! . . . ostavi me! ..." glas mu bješe podmukao, pun neke goreine koja se ne da opisati. S opruženom rukom, glava mu se tresijaše, a gusti pramenovi kose lepršahu se od toga pokreta. Izgledaše strašan. „Uzalud! uzalud! . . ovaj je propao! . ." mucaše Marko, a sree mu pucaše od bola za izgublenijem prijatejem. Jednog dana Milorad uđe u kavanu kod *** i na prvi pogled spazi gomilu djaka koji se tresijaliu od silnog smijeha, jer im jedan eitaše jednu knigu. Milorad priđe polako i spazi svoje „Prve pokušaje". „Zašto li se oni smiju?" upitaseon... ali ga prekide jedan od hih. Sumna se pretvori u hrabrost kad taj uzviknu: „Evo Milorada! Živio Milorad! dika našijeh pjesnika!" i na silu ga uvukoše među se. Ostali tapšahu, vikahu, kavana se prolamaše od ovog urnebesa: Zivio đenije! Slava Miloradu!" a on kao opijen uživaše i odbijaše ove hvale go-