SRĐ

— 1051

voreći: ,,Još nijesam toliko zaslužio!" — I poletješe eaklenice, tu se pilo, jelo i opet pilo! . . . pred zoru pođoše svi pijani. Milorad je plaeao. Ne htjedoše da ga puste sama kuei nego ga otpratiše. Usklicima nije bilo kraja, ulice se prolamahu, a Milorad zanesen, opijen, kad ga ostaviše, uletje u sobu i leže na krevet, pa u zanosu šaputaše: Ovo je samo početak moje slave! Kako li će docnije biti'? ha, ha, ha! Svijet c'e. me na rukama nositi. Sutra moram dati u štampu i „mutne oblake!" i u negovijem mislima nacini se čitav haos, do ušiju mu dopirahu uzvici, koji ga zanošahu i stvarahu mu još zanošjivije slike, koje bjehu protkane lovorikama . . ppomenicima ... divlenem . . . obožavanem! On se radovaše, smijaše i taj ga zanos najzad predade snu koji će mu to isto proricati. Kad se je sutrađan probudio, prva mu misao pade na jučerašni događaj. Opomena na sve ono juraše ga novijem uspjesima. Nih će donijeti „mutni oblaci." Dočepa ih sa stola i otpoče čitati „ Tamno, pusto nebo A zvjezdice sjaju! Pa natmurenosti nebskoj Sjaj božiji daju!..." „Ovo je zaista originalno! denijalno! naprijed samo! . . . slava je tu!" I čitaše i daje svoje „Mutne oblake": svaki stili ga opijaše i on se čudio samom sebi, otkud je mogao tako što da napiše? Najzad prekide s čitanem „Ovo ja znam, ovo sam ja napisao!.. ali svijet ne zna... on treba ovo da čita!" — I žurnijem koracima ode štamparu. Pun radosti priđe mu i pruži novo djelo: — „Evo „Mutni oblaci" — kad može biti gotovo?" Stampar ga tužno gledaše, žao mu bješe mladića, kad ga vidje u ovakvom' stanu. Zaboravi i na dobit i na sve i pokuša da ga odvrati: — „Izvinite, ali ja to ne mogu da štampam!" — „Nem-o-ž-e-t-e! . . . oduži Milorad razrogačenijem očima, pogledi mu bjehu puni gneva, mržne i sumne na ovoga čovjeka, za koga je pomislio odmah da mu zavidi. ,,Ne možete! . . a zašto?" — „Јег ne ćete moći da platite,"